Prohujalo s vihorom

Sjedila sam u velikoj haljini za oko kuće, u širokoj babinoj haljini, na terasi gdje su cvjetale raskošne grane trešnje. Pila sam kafu i rakiju prije ručka da ubijem apetit, a kosa mi je lagano lepršala kao i haljina na lijepom proljetnom danu. Na licu sam imala samo maskaru, puder i sjajilo boje breskve i par slojeva svijetlog i tamnog rumenila. U tom trenutku na kapiju upade jedna od mojih najljepših prijateljica. Plače, jeca. Prekid! Znala sam po načinu na koji plače, već ih je imala nekoliko i sve ih je trijezna prebolovala, nikad ona ni tablete za smirenje uzela nije niti psihijatru otišla. Nikad se nije osvetila… Samo je znala plakati. Dočekala sam je hitro, sišla niz stepenice, glamurozno poput Scarlet ‘O Hare iz filma Prohujalo s Vihorom. Zagrlila sam je dok se babina suknja vukla za mnom i oko mene! Behar je padao po nama kao snijeg i vidjela sam da i u tužnim trenucima imamo nešto lijepo za vidjeti. Ništa na svijetu nije nestalo osim njene veze. Behar miriše, proljeće je i dalje tu, a rakija s kafom na stolu… Ona ne pije kafu, ona ne jede meso, ona ne sluša narodnjake, ona se ne šminka, ona ne pije, ona ovo, ona ono. E, pa, draga moja, mislim se u sebi, dok sam sipala vrelu vodu u čaj od kamilice i gledala kako se tablete za spavanje i smirenje rastapaju sa čajem i šećerom ovaj prekid ćeš prespavati, jer ja ne mogu više!

Sjedimo mi tako, ljudi moji, i slušam ja nju:

– Hainsia! Hainsia! Sve je bilo normalno među nama! Šetale smo, gledale iste filmove, imale ista razmišljanja, dijelile isti krevet, živjele zajedno i ona me prevari! Gotovo je! Zašto? Zašto uvijek meni Hainsia?

– Kakav vam je bio seks?, upitala sam je nakon gutljaja rakije.

– Molim? Seks?

– Da, draga, seks, ono kad se dvoje ljudi jebe!

– Ja sam htjela da to bude nešto posebno i uvijek sam nekako odgađala taj trenutak, i reče ona.

Vrisnuh ispred nje i pukoh u smijeh svom snagom, ona je već bila omamljena tabletama i nije shvatila zašto se smijem kao zla vještica. Odvela sam je na sprat i lijepo je smjestila da spava. Legla sam pored nje, stavila jastuke svuda i počela pisati na njenu temu, na sve teme slične njoj.

Prohujalo s Vihorom…

Poznajem mnogo muškaraca i žena koji imaju luksuz, zahvaljujući fizičkom izgledu, birati svoje partnerice i partnere. Prekrasni ljudi. Osobno sam bila privučena, poput pčele na med, na neke od njih, s nekima čak i spavala, ali nećemo o tome. Ovdje pišem o vremenu koje djeluje na naš život, a mi ga nismo svjesni. Moja iznevjerena prijateljica je u svom svijetu bila zadovoljna, a njena partnerica u svom svijetu, koji je dijelila s njom, očito bila željna malo akcije, seksa, papra, a ne samo romantičnih komedija i cmokotanja u kuhinji dok se kuha riža na mlijeku! Sad sam ušla u temu koja kači LGBT populaciju. Znate, sve te muškarce koji tako savršeno izgledaju, pumpaju svoje mišiće kao što žene peglaju svoju kosu, oni se slikaju u ogledalima teretana, one u kupatilima, špajzovima i frižiderima. O kako su divni! To je vrijeme ljepote, mladosti, snage i mogućnosti biranja. Vrijeme koje prođe brže nego ono koje dođe nakon tog vremena. Vrijeme velikih očekivanja. Mlada sam još uvijek, govorim sebi dok pišem debeli dnevnik, a njegova debljina mi govori da je već napola ispisan u ovom dijelu života. Ako ništa, svjesna sam, mnogi nisu. U jednom desetljeću svog života sjećam se izlazaka, votke, uskih haljina, čekanja zore na nudističkim plažama dok sam imala savršenu liniju i jela i pila šta sam god poželjela bez straha. Muškarci i žene su me promatrali s više žudnje nego danas, tad sam bila na vrhuncu tinejdžerske ljepote, figure, seksipila koji se razvija i celulita kojeg još nema a šminka mi nije padala na pamet.

Danas je to, naravno drugačije, ali svako vrijeme nosi svoje. Postoje izuzetno zgodne osobe – pederi i lezbejke. U njihovom zlatnom dobu života, dok ih tijelo služi, ljepota daruje, a svijet se okreće za njima oni često zaborave na vrijeme. Vrijeme koje ne vidiš, ne osjetiš, ne jedeš, ne piješ, ne čuješ i ne možeš namirisati, jede te polako i sigurno. Tvoj mentalni sklop, slika koju imaš o sebi i drugi o tebi se upravo s vremenom početi dijeliti na dva dijela. Možda ćeš za sebe i dalje biti onaj prezgodni frajer u tridesetima, ali kome? Kad ti je već šezdeset, a frajera od dvadeset ima na bacanje… Tako je i sa ženama. U ovoj kategoriji života smo poput potrošne robe. Nekim metodama možemo sve to malo usporiti, ali neminovno je da spasa nema, a od čega se spašavati? Bijedno imitiranje mladosti je jednako ružno kao i djevojčice koje se šminkaju kao žene i dječaci koji psuju, puše i piju kao muškarci. Sve veze su u suštini tako slične. Zaljubljenost, nadanje, očekivanje, kompromis, dogovor i žrtvovanje da veza uspije. Veza koju u konačnici zovemo ljubav. Ljubav nije zaljubljenost, jer je sama sebi dovoljna i sve opcije su otvorene. Ljubav nije nadanje, jer je ona sama po sebi često ispunjenje nade. Ljubav nije kompromis, jer ne bi trebalo da bude uvjetovana, dogovorena. I na kraju se nešto, ipak, mora žrtvovati za ljubav. Pa, kako? Ne znam. Tako je kako je. Moja prijateljica nije napravila kompromis, dogovor pa čak ni žrtvu, ako seks moramo zvati žrtvovanjem i dogodilo se ponovo ono što joj se stalno događa – prohujalo s vihorom. Ljubav traži više, jer daje više. Nije dovoljna ljepota, romantika, razgovor, pa čak ni seks. Ljubav sama sebi nije dovoljna i treba je graditi dvoje ljudi, jer se ona stalno mijenja, evoluira, nestaje i nastaje. Ljubav traži guzice, u doslovnom smislu, i treba igrati oko nje. Ljubav ne poznaje granice, istina je, ali granice itekako dobro poznaju ljubav. O tim granicama pišem prezgodnim gej frajerima za kojima se okreću žene i muškarci, srcolomcima, fatalnim ženama koje biraju partnere poput igračaka svjesne svoje moći koja jede i nagriza vrijeme, a oni sami nisu svjesni koliko i kada će to jednostavno nestati. Na kraju krajeva zamijenit će ih bolji, zgodniji, mlađi, ljepši i kvalitetniji. Svi moji dekoltei više neće vrijediti kad mi sise padnu za tri, guzica se spusti za četiri, a lice za pet brojeva. Moje vrijeme će biti -Prohujalo s Vihorom. Napisala sam zaključak kad se ona konačno probudila i kad sam je ispratila niz stepenice okružene raskošnim beharom i cvijećem na ulicu gdje je čekao taksi. Obrisala je lice od suza, rekla sam joj da će biti bolje, a ona mi je odgovorila upravo ono o čemu sam cijelo vrijeme mislila i što je sama Scarlet ‘O Hara rekla na kraju epskog filma: Sutra je novi dan. Pogledala sam je duboko u njene prelijepe oči koje će jednom okružiti bore, vrijeme i prolaznost, i odgovorila joj: Šta vrijedi novo sutra ako nam je bilo bolje staro jučer?

Piše Hainsia Olindi