Izvor: Newsweek.rs
Piše: Želimir Bojović
Foto: Marina Lopičić
Danima su mediji pokušavali da otkriju identitet prve transrodne penzionerke Vojske Srbije koja je zbog uvrede odlučila da podnese krivične prijave protiv iste te vojske, ministra odbrane i njegovog ministarstva. Od javnosti se skrivala kod prijateljica i rijetko izlazila na ulicu. Umjesto nje, saopštenja za javnost i pravne poslove preuzele su aktivistkinje udruženja građana Egal, koje se bori za ravnopravnost transeksualnih osoba.
Zahvaljujući zajedničkom prijatelju, stupili smo u kontakt s Helenom i ponudili joj da svoju životnu priču podijeli s javnošću. Šanse su bile male, ali na kraju je pristala. Imala je tek jedan uslov – da ne pominjemo imena njeno četvoro djece, bivše supruge i najbliže rodbine. Helena se na dogovorenom mjestu pojavila u društvu nekoliko prijatelja. U početku pomalo rezervisana, brzo se opustila i pokazala čudesan smisao za humor.
Izgledom se ni po čemu nije razlikovala od mnogih žena koje srećemo na ulici. Suknja iznad koljena, čizme i dekolte dodatno su pokazivali da uživa u tome što je napokon žena. Jedno je ipak odaje – dubina glasa.
“Znam da mi je glas još problematičan, ali pijem hormone pa će se i to uskoro srediti. Ljudi me i ne primjećuju dok ne progovorim, međutim, kad čuju moj glas, malo se začude. Ipak, to je sve.”
Priznanje
Heleni u ličnoj karti i dalje stoje podaci o muškom identitetu (M. V.), ali s fotografijom koja odgovara njenom trenutnom izgledu. Više od 20 godina bila je u vojsci, i s mjesta intendantskog majora odlučila je da ode u penziju i zauvijek zaboravi vojnu uniformu.
“Predlog za penziju dobila sam kad sam otišla na VMA i rekla da imam problem jer želim da svoj trenutni spol prilagodim svom rodnom identitetu. To je bilo početkom septembra 2014. Ubrzo mi je stigao predlog za penziju.”
Javnost za ovaj slučaj ne bi ni saznala da se nekim slučajem u obrazloženju Vojske u vezi s njenim penzionisanjem nije pojavila rečenica u kojoj stoji da je Heleni “ustanovljena dijagnoza koja može uzrokovati štetne posljedice po ugled Vojske Srbije”.
Nakon svega što je dotad preživjela u službi, Helena kaže da je to bila uvreda preko koje nije željela da pređe. Sredinom januara ove godine zbog diskriminacije je podnijela pritužbu protiv ministra odbrane Bratislava Gašića, Ministarstva odbrane i Vojske Srbije.
“Tih dana bilo mi je najteže. Mediji su pisali o mom slučaju, a ja se nikad nisam susrela s tolikim publicitetom. Prvi put sam se suočavala s tim i bila potpuno izgubljena. Najbliže prijateljice su me smirivale, jedna od njih mi je našla i privremeni smještaj kako bih se sklonila od novinara, koji su bukvalno prijetili da će otkriti moj identitet. Pojedini su namjerno objavljivali laži da se žalim što su me penzionisali, a ne zbog diskriminacione rečenice u naredbi o penziji. Na službenom razgovoru su me pitali da li želim u penziju, koja iznosi 60 odsto od plate, i pristala sam. To mi je davalo mogućnost da 24 sata budem ono što jesam, da budem žena. To je nemjerljivo. Više nisam željela da licitiram. Međutim, nakon svega iz ministarstva je stigao papir koji kaže: ‘Ti si bolesnik’. Koga briga za konzilijum doktora s VMA koji su procijenili da sam sposobna za profesionalnu vojnu službu? Ako smo se već dogovorili da idem u penziju zdrava, prava, normalna, zašto onda rade takve stvari, zašto me primoravaju da ostatak života nosim pečat da sam bolesna? A nisam!”
Strah od toga šta sve može da se desi često ju je bacao u očaj jer kraj sebe ima bivšu ženu i četvoro djece, od koje je troje maloljetno. Njihova bezbjednost Heleni je najvažnija. “Moja djeca su mlada, dvoje je u pubertetu, i bojim se da će doći u situaciju da se potuku, da sebi možda učine nešto jer ne mogu da istrpe pritisak okoline. Vjerujte mi, najviše brinem zbog njih.”
S bivšom suprugom Helena je ostala u odličnim odnosima. Mnogo vremena provode zajedno, oslanjaju se jedna na drugu, razgovaraju, zajedno brinu o budućnosti dece. Međutim, prije godinu dana bilo je pakleno teško saopštiti joj istinu.
“Sve je bilo dobro dok taj nagon nije počeo da me slama. Valjda to s godinama napreduje. Kulminiralo je u martu 2014, užasno sam se osjećala, u kući samo ćutala. Supruga me je danima pitala šta mi je. Napokon sam odlučila da joj sve ispričam. Prva reakcija bila je veoma burna. Kasnije mi je rekla da je mislila da će me to veče ubiti na spavanju jer se osjećala izdanom, kao da je 20 godina živjela u laži. Razmislila je i shvatila da bi djeca, ako to učini, ostala bez oba roditelja. Ja sam svoju ženu uvijek voljela i zbog te ljubavi sam i bila u braku. Ta situacija bila je napeta 15, možda 20 dana, dok se sve nije malo sleglo. Onda smo lijepo razgovarale. Odlučile smo da se sporazumno razvedemo, a da ona dobije starateljstvo nad djecom kako bih ja mogla da krenem dalje. U maju sam se fizički odvojila od njih, a krajem oktobra smo se razveli. Ja sam se povukla i idem svojim putem, ali skoro svakodnevno se viđamo, tako da mi je bivša supruga sada najbolja drugarica. Niti mene ko bolje poznaje od nje, niti nju od mene. Sada imamo divnu djecu i čvrsto prijateljstvo.”
Dok lagano pali cigaretu i ispija sok, Helena objašnjava da su djeca posle izvjesnog perioda počela da se raspituju šta se dogodilo i zašto su se razveli. Nešto im je djelovalo čudno. Bilo je pitanje trenutka kad će saznati istinu.
“Odlučila sam da istinu prvo saopštim dvojici starijih sinova. Nikad mi teže u životu nije bilo. Plašila sam se kako u homofobnoj i transfobnoj Srbiji sinovima, koji su uz to i navijači, objasniti šta im je tata. Najstariji ima 21 godinu, drugi 16. Čim sam im rekla, stariji je počeo da skače, viče, i na kraju mi je rekao: ‘Pored svih tumora, tebi baš to da zapadne’. Nema ničeg težeg nego kada vas dijete ubode u srce. Mlađi je ćutao i u nekom trenutku izgovorio: ‘Auuu, jeb***, she-male.’ Načuo je negdje, valjda, šta je to… Ćerka je nedavno napunila 13, a najmlađi sin ima četiri godine. Kad sam otišla u penziju, prvo što sam uradila bilo je da se ofarbam u plavo. Najstariji sin je rekao da nema šanse da takva uđem u kuću, pod izgovorom da ću time uplašiti najmlađeg sina. Morala sam da vidim svoje dijete i stavila sam kapu. Kad sam takva ušla, odmah me je pitao šta će mi to, a zatim i ‘šta je to žuto ispod kape’. Tog dana smo kitili jelku – to je kod nas uvijek 27. decembra, na Dan pionira, ha-ha! Šapnula sam mu da mi je skine, to je učinio i uskliknuo: ‘Jao, vidi, tata ko Deda Mraz!’ A toliko smo se plašili zbog toga. Najstariji sin me je više puta pitao dokle će ta moja ‘igranka’ da traje, a srednji je tražio da se nađe sa mnom. Odgovarala sam ga, govorila da nisam u muškom odijelu i da sam sada drugačija, ali odgovorio mi je: ‘Alo, šta je s tobom, i da imaš rogove, moj si tata’. Bila sam na ivici suza. Sa ćerkom sam u početku imala burnih reakcija, ali i to se smiruje. Nedavno sam je baš spremala za školsku priredbu.”
Ponižavanje
Kako je razgovor tekao, Helena je postajala sve opuštenija, ne gubeći ni na tren preciznost u izražavanju. Ali, kad smo se dotakli početka njenog konflikta s Vojskom, postala je malo uznemirena, ali odlučna da i taj dio života detaljno predstavi. Ne krije da je 2001. udaljena s dužnosti zbog, kako je tada u dokumentima navedeno, “povrede javnog morala” i da joj je nakon toga oduzet čin. Ipak, želi da znamo kako je taj događaj bio više od neprijatnosti. Bio je brutalan i ponižavajući.
“Sve je počelo na Dan zaljubljenih, 14. februara 2001. godine. U večernjim satima osjetila sam potrebu da se obučem kao žena i da takva prođem ulicom. To sam i ranije radila. Jednostavno, tako sebi dam malo oduška, pa sam poslije nedjeljama mirna i sve lakše podnosim. Bilo je kasno, poslije ponoći, i slučajno naiđem na policijsko vozilo. Prvo su prošli pored mene, pa se vratili, pa opet prošli i na kraju se zaustavili tik ispred mene. Jedan od policajaca spustio je prozor i rekao: ‘Dobro veče.’ ‘Dobro veče’, odgovorim. ‘Kuda vi?’, pita me on. ‘Evo šetam se’, kažem. Pitao me je da li imam ličnu kartu, a kad sam mu je dala, gledao je u nju, pa u mene, ništa mu nije bilo jasno. ‘Gdje ste bili’?, pita ponovo. A ja našminkana, u suknjici, cipelicama. Šta da mu odgovorim? Odlučim da slažem. ‘Na maskenbalu’, kažem. Šta drugo? To je 2001. godina. Pitali su me gdje radim i ja im pokažem vojnu legitimaciju. Počnu da je zagledaju, a ja samo čekam da me puste i da što prije odem. Međutim, ponudili su mi da me povezu pošto živim blizu i ja pristanem. Posle nekoliko metara shvatim da sam napravila grešku jer je jedan od policajaca počeo preko stanice da utvrđuje moj identitet. U jednom trenutku mi je rekao: ‘Ma, sad ćemo da probudimo Pavkovića (načelnik Generalštaba Vojske SR Jugoslavije u to vrijeme, prim. aut.) da vidi kako mu oficiri šetaju ulicom.’ Tražila sam da me puste da izađem, ali odvezli su me u MUP Čukarica. Kad smo stigli tamo, nisu mi dali ni suprugu da pozovem. Molila sam ih, ali nisu se obazirali. Pozvali su vojnu policiju. U tom trenutku u stanicu su ušli i policajci iz interventne jedinice. Jedan od njih počeo je da mi dobacuje: ‘Maco, dobra si riba.’ Ćutim i pokušavam da ih ignorišem, ali drugi uzima dugački pendrek i zadiže mi suknju uz: ‘Ooo… Lepe nogice.’ Skočila sam i povikala na njega: ‘Slušaj, mamlaze jedan, da li si normalan, šta radiš to!’ Da stvar bude gora, baš u tom periodu polomila sam zub, gornju jedinicu. To je primijetio jedan od njih i počeo da me provocira: ‘A zubić što fali, je l’ ti to mušterija izbila?’ Osjećala sam se bijesno i bespomoćno. Ubrzo je u stanicu ušla vojna policija s Topčidera, gdje sam radila, a jedan od vojnika me je prepoznao i oslovio po prezimenu. Pitao me je šta je to, a ja sam mu odgovorila: ‘Kao što vidiš.’ Ne samo da su me odveli u kasarnu već su mi stavili lisice na ruke, kao da sam neki kriminalac. U kasarni me je sačekao neki poručnik i krenuo da govori kako zna takve kao što sam ja i kako ih je nalazio na haubama automobila. Ta noć bila je košmar.”
Iako je vjerovala da je neprijatnostima došao kraj i da će je ubrzo pustiti da ode kući, to se nije desilo. Najgore ju je tek čekalo.
“Tjerali su me da pišem izjavu i ja sam je napisala. Taj poručnik ju je pocijepao. Kaže da pišem ponovo, a ja mu kažem: ‘Piši sam ponovo ako ti ovo nije bilo dobro.’ Tek tada su mi dali da pozovem suprugu. Objasnila sam joj zbog čega sam privedena. Mislila je da se šalim. Sve vrijeme je verovala da su to neke egzibicije, nikako joj nije bilo jasno šta se dešava. Tek ujutro je došao oficir bezbjednosti iz moje jedinice i preuzeo me. Odveo me je u komandu Prve armije, baš tamo gdje radim. Da me svi vide! Jednostavno, da me ponize! Došao je i trupni psiholog da razgovaramo i odlučili su da me hitno pošalju na VMA. Nisam više bila svjesna šta se dešava. Odveli su me na 14. sprat, na psihijatriju, gdje ljude drže pod ključem. Tri dana sam bila na posmatranju protiv svoje volje. Tu zasjeda konzilijum od 10 ljekara i non-stop su mi davali da rješavam neke testove. Bilo je strašno, pozivali su na razgovor moju suprugu i pokojnog oca. Nakon trećeg dana otpustili su me s papirom na kojem jasno piše da sam zdrava i sposobna za profesionalnu vojnu službu.”
Karijera
Iako je vraćena na posao, Helenin naredni odlazak u kasarnu razlikovao se od svih ostalih. Taj trenutak zauvijek će obilježiti njeno dalje usavršavanje i profesionalni angažman. Mnogi su je uvjeravali da će se sve završiti samo smanjivanjem službenih ocjena. Međutim, postojala je mogućnost izlaska pred Vojno-disciplinski sud i ono najgore – gubitak čina.
“Slijepo sam vjerovala nekim ljudima. Cijeli život sam provela u toj vojsci. Uspješno završila srednju vojnu školu i akademiju. Otac mi je takođe bio oficir. Međutim, desilo se najgore. Ukazom tadašnjeg predsednika SRJ Vojislava Koštunice, otpuštena sam i oduzet mi je čin. To je najgora moguća kazna. Kada dobijete otkaz, ostajete poručnik u rezervi, a bez čina ste diplomirano ništa. Žalila sam se, ali žalba je, naravno, odbijena, tako da sam od 21. septembra 2001. postala ništa. Da sve bude još gore, supruga je tada bila trudna s trećim djetetom. Preko prijatelja sam našla advokata koji je nekad bio vojni sudija. Podnio je tužbu Vrhovnom vojnom sudu, koji je odlučio da slučaj vrati u prvobitni postupak. Na posao su me vratili tek u maju 2002, ali nadležni u Vojsci nisu željeli da na tome ostane i odmah su pokrenuli drugi postupak, na kojem su me osudili na godinu dana stopiranja u napredovanju. Advokat je bio za to da se opet žalimo, i pristala sam. Međutim, i dalje se vodim kao udaljena od dužnosti i primam tek trećinu plate. Bila sam u očajnoj situaciji – supruga ne radi, troje djece, primam trećinu plate, a prije toga sedam meseci ni dinara nisam dobila. Snalaženje, preživljavanje, pranje veša kod prijatelja, rad na gradilištu, sve živo da bi se prehranila porodica. Pošto se postupak odužio, odustala sam od žalbe. Prihvatila sam kaznu samo da bi me postavili na neku dužnost i da bih nastavila da primam platu. Ne znam kako sam ostala normalna.”
U jednoj od izjava ministar odbrane Bratislav Gašić izvinio se Heleni zbog odrednice u rješenju za penziju, za koju je i sam rekao da je diskriminatorska. Međutim, naglasio je kako zbog svog drugačijeg rodnog identiteta ona nije imala problema u napredovanju u službi. Na pitanje kako komentariše tu tvrdnju, Helena samo odmahuje glavom i za trenutak zastaje, kao da želi da odgovori sa što manje riječi.
“Poslije hapšenja 2001. u najbližem okruženju nije bilo problema. U svojim redovnim dužnostima bila sam odgovorna i za restoran na Topčideru, vojnički restoran, intendantski servis, perionicu i još mnogo toga. Tu ima mnogo civila i redovne vojske, ali malo podoficira, tako da pritisak nije bio kao da sam stalno među vojnicima. Bila je poneka šala, ali ništa više od toga. Međutim, čim bih odlazila među oficire ili u kasarnu, mogla sam da primijetim šaputanje, skrivene poglede, izbjegavanje, prestanak razgovora čim uđem u neku kancelariju. To je ta nedokaziva prikrivena diskriminacija. Taj prezir osjetite i po tome što imate odlične ocjene, ali kad se ljudi šalju na usavršavanje ili kurs – vas tu nema. Na kraju sam oguglala. Bilo mi je bitno samo da uzmem tu platicu i da me niko ne dira. Da radim, da prehranim porodicu, i ništa više. Toliko o tome da nije bilo problema u mom napredovanju.”
Profesionalni angažman Helena je imala i na mjestima mnogo opasnijim od vojnog restorana na Topčideru.
“U Kopnenu zonu bezbjednosti poslali su me u martu 2003. Eto, nema diskriminacije u vojsci, ha ha. Bila sam u bazi Dobrosin, u kojoj sam preživjela i granatiranje. Bog sami me je sačuvao. Nisam voljela da nosim pancir. Bilo je toplo, ljeto, i još kad vas poklopi šljem, oprema, pancir, na vama je 30 kilograma. Kad god sam silazila u Bujanovac, prvo bih otišla u crkvu da upalim svijeću i potom odlazila dalje. Jednog dana imala sam strašnu potrebu da idem za Beograd i jedva izmolila nadređene da me puste. Kad sam stigla u grad i uključila vijesti, zamalo se nisam onesvijestila. ‘Lada niva’ u kojoj sam stalno putovala s majorom Rahmanijem Bandićem bila je izrešetana sa 107 metaka kod sela Lučani. On prvi put tada nije nosio pancir, kažu mi da je rekao: ‘Kad može ona smlata iz Beograda bez pancira, mogu i ja.’ Raznijeli su mu prste, dijelovi municije prošli su mu kroz bubreg i glavu, ali ostao je živ. Trebalo je da i ja budem u toj ‘ladi’.”
Preispitivanje
U Heleninom životu ništa nije bilo jednostavno. Oduvijek je živela sa osjećanjem da joj nešto nedostaje. Ponekad su ti nagoni bili jaki, a nekad je uspijevala da se zavara i pomisli kako će sve “doći na svoje”. Sa smiješkom se sjeća da je štikle i viklere voljela da nosi još kao dijete.
“Bila sam mala kad sam se obukla u žensko i našminkala, a četiri godine kad sam stavila vikler. Odrasla sam kod babe u Vojvodini i bila njeno omiljeno unuče. U komšiluku su bile samo djevojčice i znali smo da obujemo ujnine cipele sa štiklom i tako hodamo po cijeli dan. U osnovnoj školi, kad bih ostala sama u kući, roditelji bili na poslu, a stariji brat u suprotnoj smjeni, oblačila sam maminu garderobu. Vrhunac je bio izlazak na terasu. U sedmom razredu sam kod ujaka na tavanu našla knjigu ‘Što treba znati o spolnom životu’ iz davne 1953. i proučavala je. U vojnoj gimnaziji nastupila sam na takmičenju u imitaciji. Bila sam Tajči. U Narodnom pozorištu sam od vlasuljara uzela periku na revers, od drugarice pozajmila haljinu i tako nastupila pred 400 pubertetlija. Niko me nije prepoznao, osim najbližih prijatelja. Oficiri su se slikali sa mnom, a jedan od njih naglas je komentarisao šta li će mu reći žena kada vidi fotografiju!” Svaki put kad bi se u razgovoru sjetila prošlosti, nekako tiho, ali bez žaljenja, naglašavala bi da je jasnije sagledavala ono što nije, ali da je teško shvatala šta jeste.
“Uporno sam tražila šta sam. Samo oblačenje ženske garderobe nije me ispunjavalo. Transvestiti i krosdreseri se obuku da bi dostigli neki seksualni užitak, ali to nije bilo ono što sam ja. Iz mene je izviralo neko drugačije žensko. Često sam kupovala ženske stvari, ali nisam ih uvijek zadržavala. Ne znam koliko puta sam sebi rekla da to više neću da radim. Bog zna koliko sam kompleta i perika bacila u kontejner za ovih 20 i više godina. Onda prođe mjesec-dva i to opet počne da kuva u meni. Žensko hoće da izađe i ne možeš to da zadržiš. Nevjerovatno. Ko to nije doživio ne može da sudi. Ipak, vjerujem da je i taj bračni život umnogome doprinio da sve lakše podnesem. Imali smo idealan brak. U kući nije bilo podjela poslova na muške i ženske. To je bio kao neki izduvni ventil. Osjećala sam se kao žena kad bih kuvala ručak, sređivala stan, prala veš, peglala pelene, presvlačila i kupala djecu.”
Borba sa samom sobom često je bila surova. Pokušavala je na mnoge načine da se izbori sa onim što osjeća i onim što mora da bude.
“Odlaskom u vojnu gimnaziju, a nakon toga i ranim ulaskom u brak, pokušavala sam neku vrstu autolijčenja. Samo da ubijem to žensko u sebi. Stalno sam se preispitivala. Šta to sa mnom nije u redu? Pritom, da sve bude još zamršenije, privlače me samo žene. Ja sam sada gej žena, lezbijka. I kad promijenim spol, biće tako. Svima sam rekla da ću umrijeti nevina, ha-ha!”
S druge strane, Helena je svjesna da će mnogi činjenicu da ima četvoro djece tumačiti kao potrebu za dokazivanjem muškosti, ali ona to apsolutno negira.
“Baš smo bivša supruga i ja vraćale film. Od silne brige i borbe za opstanak sve te godine nismo ni stigli da se zapitamo šta je s nama. Živimo za tu djecu. Oni su na prvom mjestu. Svako dijete je bilo – što kažu u vojsci – planski organizovano. Nijedno se nije ‘omaklo’ i nijedno nije slučajno došlo na svijet. Od prvog do četvrtog, sva su bila željena i svako sam ja prva okupala.”
Nekad je bila omiljena u svojoj familiji, ali i familiji bivše supruge. Danas više nije tako. S njima se više ne viđa, a kontaktira još samo s majkom i bratom. Na pomen porodice odmahuje rukom, pokazujući da je na taj dio života stavila tačku. “Kad sam svojoj porodici otkrila istinu, šta me briga za druge? Živim kako mislim da treba, sada već punim plućima. Ne možete da shvatite kakvo je to olakšanje za nekoga ko je cijeli život bio kao u kavezu. Rodbina zna, ali ne odobrava moj izbor, ali to me i ne interesuje. Važni su mi samo moji najbliži. Takvo je vrijeme došlo, svi su se odrodili i viđamo se samo po sahranama. Samo još majci nisam rekla, ali ona je sada bolesna i reći ću joj kad za to dođe vrijeme. Mada, s njom ću još i najlakše jer znam da je, kad se 2001. dešavalo ludilo i kad joj je moja žena rekla: ‘Evo ti tvoj sin, pogledaj šta radi’, mirno odgovorila: ‘On je oduvek voleo da se crta.’”
Očekivanja
U Srbiji nije uobičajeno da se u 41. godini ode u penziju, osim ako neko nema invaliditet. Iako je zdrava, Heleni to ne smeta, ali nema namjeru da bude penzionerka. I dalje želi da radi, ali daleko od uniforme. “Kad sam penzionisana, prvo sam otišla na kurs za oblikovanje noktiju i šminku, završila ga i dobila diplomu. Bila sam jedna od boljih polaznica! E sad, da li će me neki poslodavac zaposliti po ugovoru, na šta kao penzionerka imam pravo, ili neće, to ne znam. Možda me zaposli neki od prijatelja, ali u nekom zapećku, da me niko ne vidi. Moja penzija je mala, a novac mi je potreban i za porodicu. Biti žena u Srbiji danas mnogo košta.”
Uz sve teškoće s kojima se susreće, Helena vjeruje da njen život tek sada ima pun smisao. Proces tranzicije u kojem se nalazi zahtijeva mnogo, ali hormonska terapija je najvažnija. Nije čekala birokratske procedure jer je bila nestrpljiva da svoje tijelo što pre prilagodi onome što jeste.
“Sama sebi sam propisala terapiju. Otišla sam kod doktora da mi se samo urade hormonski status i tumor-markeri. Onda sam se raspitala preko prijateljica šta su drugi uzimali, koje lijekove i u kojim dozama. Upoređivala sam informacije i s prijateljicama iz Evrope, Amerike i Slovenije. Vidjela sam da su to približno iste doze, tabletica gore-dole dnevno, ali nije mnogo važno. Onda sam to isprobavala i sama krenula u hormonski tretman.”
Helena, koja je sebe tako nazvala još prije 17 godina, sada živi povučeno u malom stanu daleko od centra grada. Živi kao i mnoge žene u Srbiji.
“Volim jutarnje rituale, tuširanje, ispijanje kafe, cigarete… Malo mi je teže da se krećem gradom zbog situacije u kojoj sam. Oblačim se i ponašam kao svaka sredovječna gospođa. Volim da spremam hranu, tako da su sve to obična zaduženja kao i kod drugih žena. Pantalone u životu više ne bih obukla. Istina, za razliku od mnogih neudatih žena, ja namjeravam da ostanem sama, dosta je 21 godina braka i 21 godina vojske.”
Na kraju razgovora Helena i njeni prijatelji najavili su krivičnu prijavu protiv ministra odbrane Bratislava Gašića zbog diskriminacije, očekujući da će to izazvati nove reakcije vlasti. Dogovorili smo se da se vidimo za nekoliko dana kako bismo uradili i fotografije. Niko nije mogao ni pretpostaviti da će ova priča dobiti nastavak. Četiri dana kasnije, nekoliko sati prije početka fotografisanja, ministar odbrane zapitao se povodom te tužbe: “To što smo penzionisali osobu koja ima prijave za prostituciju spada u diskriminaciju?”
Helena je na fotografisanje došla uznemirena, ali najavila je još jednu krivičnu prijavu, odlučna da sve riješi na sudu.
“Iskreno, nakon svega se plašim za svoju sigurnost. Nije mala stvar podnijeti krivičnu prijavu protiv ministra odbrane i spremati još jednu. Ali, opet, niko od nas ne smije biti iznad zakona. On je prekršio Ustav, i to po nekoliko članova, a sad je iznio i neistine, moje navodno bavljenje prostitucijom. Cijelog života sam poštovala pravila i uvek bila starješina za primjer. Nikad nisam prekršila čak ni kodeks časti. Zbog ovih laži odlučila sam da podnesem još jednu krivičnu prijavu protiv ministra Gašića. Više nisam u vojnom sistemu i sada mogu da se bunim i zahtijevam.”
