Šta se zapravo nalazi ispod maske? Emotivni rad LGBTI osoba

Često se zateknemo kako razmišljamo o tome šta druga osoba u određenom trenutku misli, kako se osjeća i šta se zapravo nalazi “iza kulisa”. Nerijetko ispred sebe možemo vidjeti samo brdo maski koje postoje kako bi zaštitile ono što je zapravo unutra. Šta se zapravo nalazi iza glumačkih maski zvanih nasmijana lica, koliko je emocionalnog rada potrebno kako bi se izgradila, a kasnije i živjela maska.
Pisao_la: Admir Adilović
Foto: Loreta Cuka

Da bi uopće mogli pričati o emocionalnom radu prvo moramo objasniti šta on zapravo predstavlja. Da li ste se ikada zapitali koji je najskuplji posao koji zapravo svi radimo besplatno? Za njega nema nikakve naknade, a potroši nam energiju, dušu pa na kraju i fizičko tijelo.

Emocionalni rad zapravo potiče od emocionalne inteligencije koja se počinje graditi s prvim udahom kojeg čovjek uzme. Emocionalni rad predstavlja skup vještina za koji je posebno ključna empatija. Empatija kao osjećaj se postepeno razvija, nismo se rodili s njom i nemamo je svi razvijenu na istom nivou. Siguran sam da smo svi_e doživjeli_e makar jednu situaciju u kojoj smo tješili drugu osobu, preuzeli njenu energiju i pokušali joj na lice izmamiti osmijeh. Tu i tada smo koristili emocionalni rad. To je cijeli proces koji počinje s registracijom emocija druge osobe, prepoznavanjem te emocije, adekvatnim reagovanjem i na kraju iziskuje uključivanje vlastitih emocija u cijeli proces. Vjerovatno vam sada uopšte nije jasno zašto smo na početku spomenuli maske, ali dopustite da vam to približim. Maske se pojavljuju onda kada se mi ne osjećamo sigurno, onda kada pomišljamo da su tuđe emocije bitnije od naših i da bi naš osmijeh i sreća mogli nekome drugome poboljšati dan. Tada apsolutno zanemarujemo svoje emocije i stavljamo sebe na raspolaganje drugima. LGBTI osobe od prvih spoznaja svog identiteta, a što dolazi izuzetno ranije nego svi mislimo (7-8 godina života), primorane su dodatno raditi na razvijanju svoje empatije, sposobnosti brze registracije emocija drugih ljudi i na kraju usavršiti svoju masku za ‘opasna vremena’.

LGBTI osobe u bh. društvu osjećaju se posebno u strahu, ‘opasno vrijeme’ je konstantna a ne povremena pojava. O tome koliko je teško nositi masku ali i koliko je ona ponekad neophodna govori nam Amer iz Tuzle.

“Najveći problem je to što se moraš pretvarati da si strejt, ako želiš da iole imaš ugodno iskustvo kroz svoje školovanje, barem u osnovnoj i srednjoj. Ako ne želiš da budeš magnet za sve one podrugljive komentare, udarce po glavi, prozivanja ili čak nešto gore. Naše društvo nas je jednostavno naučilo da je strah svakodnevan i da je mržnja nešto s čim se moramo nositi. Pored tog problema postoji i to da ne možeš zauvijek sakriti ono što zaista jesi, jer će pokušavati da izlazi na razne načine, a pretvaranje i negiranje svog identiteta uzima velikog maha na tvoje emocije. Glumiti strejt momka je bio izazov za mene, kojeg sam prihvatio i vjerovao sam da ću na kraju izaći kao pobjednik. Prvo što sam naučio je da kada se rukujem, da stisnem šaku druge osobe, kako bih se uvježbao, često sam se rukovao sa školskim prijateljima. Sljedeći korak je bio pričati u dubljoj oktavi što je više moguće i to sam postigao, a onda smanjiti gestikulaciju rukama i u biti izrezbariti sve ono što je činilo moju ličnost i napraviti nekakvu osobu koju ni ja ne poznajem. Sa pravim sobom sam se često susretao u noćima pred spavanje, kada nije bilo ni najave od sna, gdje sam se svađao sa sobom i sa Bogom, jer nije pravedno što sam takav kakav jesam i nepravedno je što ne mogu da budem takav kakav uistinu jesam. Moje novonaučene vještine sam primjenjivao svakodnevno, međutim to nije zaustavilo sva ona prozivanja i uvrede. Kad sam shvatio da dublji glas i ukočen stav ne pomažu, sljedeći korak je bio da postanem neprimjetan, da se stopim sa pozadinom. Moj dublji glas se pretvorio u potpunu tišinu, moj osmijeh radosti je postao bešuman, a društveni život je nestao, a samim tim i ja. Ono na što sam ponosan, iako je taj period nošenja maske trajao poprilično dugo, je to da me to nošenje maske naučilo toliko toga o sebi, jeste potrošilo dosta energije, jesam natopio svoje jastuke suzama, ali sve to mi je pomoglo da shvatim da koliko god mi pokušavali da izvor svjetlosti pokrijemo krpama ili da ga zataškamo, ono će i dalje da sija i da probija svoju svjetlost, dok ne dobije svoj prostor gdje će da blista i da zaslijepi sve one koji žele da joj učine nešto nažao. Osjećaj kada prihvatiš i zavoliš sebe se ne može porediti ni s čim, prihvaćanje je ključ da budeš istinski slobodan. ‘Rođen si kao original, nemoj umrijeti kao kopija’ – John Mason“.

Amer je svoju priču zaokružio sa izuzetno jakim porukama, no kroz cijelu priču se jasno prožima ono o čemu govorimo. Glumiti identitet druge osobe i nositi masku iziskuje prevelik emotivni rad, onakav s kakvim se cis rodne, heteroseksualne osobe skoro nikada ne sretnu. Šta kada se maska i pravo ja sretnu, šta kada lične emocije postanu bitnije od emocija drugih ljudi, zašto uopšte nosimo maske? To su pitanja na koja nam kroz svoju izjavu odgovara Vladimir iz Zenice.

„Ja sam prvi put osjetio potrebu da se ne ponašam kao ja u petom razredu osnovne škole. Iako sam cijeli život shvatao da su moje simpatije prema dječacima jače nego one prema djevojčicama ovo je bio prvi put da sam poželio sa nekim dječakom da se uhvatim za ruku. Moje misli nisu išle u pravcu šta će se meni dogoditi ako ja iskažem tu potrebu već kako će se ljudi oko mene osjećati. Šta će pomisliti moja najbolja drugarica, koliko će to povrijediti moje religiozne roditelje i kako će to da utiče na cijelu moju familiju. Pa sam zamislio da saznaju da je gej neko u ovoj porodici, porodici koja svaki praznik provede ismijavajući gej osobe. Moja majka je jednom prilikom rekla „Ja da znam da je neki od mojih sinova takav ja bih se ubila“. Pa zamislite da živite s pomisli da će majka koja vas je rodila i koja je za vas jedina svetinja, ubiti ako dozna ko ste vi zapravo. Tada sam na svoje lice, dušu i cijelo tijelo stavio masku. Ne znam da li ste ikada gledali glumca kako se priprema za ulazak u ulogu prije predstave. E tako sam ja izgledao svako jutro ispred ogledala. Danas živim malo slobodniji život, ali moram reći da ovaj emocionalni rad razmišljanja o tome kako će neko reagovati i da li će to nekoga povrijediti nije prestao. Moja rutina prepoznavanja emocija i prilagodba je obrazac koji se sam pojavljuje.“

Mnogi psiholozi tvrde da su obrasci ponašanja ono što izgradimo tokom našeg djetinjstva i nešto čega se jako teško odričemo, držimo se toga jer nam je to jedino poznato ma koliko ono bilo štetno za nas. Maska postane obrazac ali i jedini spas od nasilja. Upravo o tome govori Saša iz Mostara.

„Masku sam prvi put stavila onda kada sam shvatila da ću imati problem jer sam lezbejka. Nikada se nisam posebno stidjela svog identiteta ili bježala, nikada se nisam morala pretvarati da sam hetero. Tokom srednje škole shvatila sam da moj identitet nije dobrodošao i da ipak postoje situacije kada je maska neophodna kako bi zaštitila svoju fizičku sigurnost. Eh koliko puta su me napali kada bi shvatili da sam lezbejka. Moje tijelo jednostavno zna, ja nekada ne znam ali ono zna da je situacija opasna i upozori me. Onda ja nesvjesno postanem više feminina, počinjem glumiti da sam hetero i biram masku ispred ponosa. Ne jer moj ponos nije dovoljno jak, već zato što sam naučena a i znam da me on može koštati života. I sve dok živimo maske postoje, nekada ih koristimo nekada ne.“

Maske za LGBTI osobe ponekad su spas od sigurne boli, ponekada su spasioci osjećanja drugih ljudi, ali samo jedno u svemu tome je sigurno: Ova maska LGBTI osobe košta sopstva, kontrole nad vlastitim tijelom, emocijama i na kraju dovodi do toga da krenemo retrospektivno preispitivati svako svoje vjerovanje.

Da li se emocionalni rad ikada može platiti? Odgovor je jednostavan – NE. Zato dopustimo sebi da budemo ono što jesmo i dopustimo drugim osobama da budu ono što jesu. Nemojmo osuđivati druge jer onda su oni primorani nositi masku i svaki put dati dio sebe kako bi ju stavili. Nošenje maske boli, zato dopustimo ljudima da ih na vrijeme skinu.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!