Izvor: Buka portal
“Ja sam lično oguglao na razna dobacivanja. Jedino što je važno je ostati snažan i iskren sam prema sebi. Onda sve bude lakše. Mi se nikome ne moramo prilagođavati, nego država nama”, kaže naš sagovornik, govoreći iz ličnog iskustva o odnosu bosanskohercegovačkog društva prema transrodnim osobama.
Dodaje da je diskriminacija prisutna prema svim LGBTTIQ osobama u BiH, ali da su transrodne osobe možda i u najtežem položaju jer često doživljavaju diskriminaciju i unutar same zajednice. “Odvratan je osećaj. Počnete da ignorišete neke stvari posle određenog vremena, ali od toga rodna disforija može samo da se pojača. Ono što mene najviše lično tišti je što ne mogu u javnosti da se izražavam u svom pravom rodu, već moram da koristim ženski rod i osećam se kao u nekom mentalnom kavezu.”
Najveći problem sa kojima se ova populacija suočava tiče se medicinskih procedura za promjenu pola, koje nisu dostupne u BiH. Transrodna osoba sa kojom smo razgovarali kaže da zdravstveni radnici u BiH nisu edukovani po pitanju transrodnosti, a trenutno ne postoje ni psiholozi, ni psihijatri koji imaju iskustvo u radu sa transrodnim osobama. “Također, sam proces tranzicije nije moguće započeti u BiH. Redoslijed je slijedeći: psiholog-psihijatar-endokrinilog, pa onda operacije. Medicinski tim ne postoji. Primorani smo ići ili u Srbiju ili u Hrvatsku. Zdrastveno osiguranje ne pokriva putne troškove, ali ni operacije. Sve sami moramo plaćati. Jedino je olakšanje ljudima koji imaju dvojno državljanstvo, mogu iskombinirati i naći način da im u Hrvatskoj bude plaćena operacija, odnosno ‘gornja operacija’ FTM (female to male) osoba. U Hrvatskoj nema još uvijek hirurga za faloplastiku. Ali, u Beogradu više od 20 godina rade operacije prilagodbe pola i postali su poznati diljem Europe.”
Ipak dodaje da i u BiH postoje mali pomaci kada je u pitanju edukacija stručnjaka. “Sve što je navedeno su fakti. No, dodao bih da sam na IDAHOT-u ove godine došao do informacije da postoji osoba koja je trenutno na obuci za psihijatra za transrodne osobe, i to preko Sarajevskog otvorenog centra. Svakako, to predstavlja mali napredak, no to opet znači da bi bilo koja osoba koja ne živi u Sarajevu morala da dođe do Sarajeva do te djevojke ili da nekako ostvari Skype sesiju ili nešto slično. U najgorem su položaju osobe koje žive u jako malim i zabačenim mestima, kao što su sela, zaseoci i slično. Takođe se jednostavno bojim da odem kod bilo kakvog doktora po pitanju svoje transrodnosti jer u 99.9% slučajeva će tome pristupiti kao bolesti ili će me izbaciti iz ordinacije.”
Ističe da je prioritet edukovati doktore opšte medicine, jer je njemu i drugim transrodnim osobama ljekarski pregled neugodan zbog neadekvatnog pristupa pacijentu, zbog čega većina i izbjegava odlazak doktoru.
Što se tiče zakonodavstva i promjene imena u ličnim dokumentima, donedavno je bilo moguće promijeniti ime u rodno neutralna imena poput Saša, Vanja i slično. Sada je zakon izmijenjen i transrodne osobe mogu da izaberu bilo koje ime. Međutim, oznaka spola se može promijeniti u ličnim dokumentima samo ako osoba prođe sve operacije promjene spola, a prema saznanjima našeg sagovornika, svega nekolicina ljudi je uspjela izvesti taj proces do kraja i promijeniti oznaku za spol u ličnim dokumentima.
Mirjana Ćuskić iz Helsinškog komiteta za ljudska prava iz Bijeljine potvrđuje da su transrodne osobe u Bosni i Hercegovini jedna od najnevidljivijih i najranjivijih marginalizovanih grupa, Baveći se ovom populacijom u svom radu, Ćuskić kaže da u duboko podijeljenom patrijahalnom sistemu, kakav je naš, ne postoji svijest o postojanju transrodnih osoba i o problemima sa kojima se one/i svakodnevno suočavaju, a koji su podjednako važni kao i svi ostali u bosanskohercegovačkom društvu. “Stereotipi, predrasude, visok nivo diskriminacije i nasilja u različitim oblastima života čine transrodne osobe žrtvama sistemskog kršenja ljudskih prava i dovode ih u stanje socijalne izolacije i neprestanog straha za sopstveni život”, kaže Ćuskić.
Osobe koje se odluče ući u proces promjene pola suočavaju se sa ozbiljnim poteškoćama, navodi Ćuskić, počevši već od zdravstvenih ustanova u kojima medicinsko osoblje nije dovoljno edukovano o zdravstvenim potrebama i problemima transrodnih osoba. “U BiH ne postoji tim stručnjaka za obavljanje medicinske procedure promjene pola, te transrodne osobe takve zahvate moraju obavljati u Srbiji, Hrvatskoj ili Sloveniji. Zdravstveno osiguranje u Bosni i Hercegovini još uvijek ne predviđa pokrivanje troškova promjene pola iz medicinskih razloga, i to za transrodne osobe, pored fizičkog i psihičkog, predstavlja značajno materijalno opterećenje.”
Administativne procedure promjene pola, kao što su novi identifikacioni dokumenti, utvrđivanje identiteta u obrazovnim ustanovama, kao i prilikom zaposlenja predstavljaju dodatne napore za transrodne osobe. Iako Zakoni o matičnim knjigama FBiH i Republike Srpske osobama koje su promijenile pol omogućavaju promjenu dokumenata u skladu sa novim polom, administrativne procedure i dalje su spore i selektivne. “U skladu s tim, potrebno je dodatno raditi na unaprjeđivanju i jačanju institucionalnih mehanizama kako bi one postale fleksibilne i svrsishodne i kako bi spriječile da transrodne osobe budu žrtve sekundarne viktimizacije”, poručuje Mirjana Ćuskić.
Pored transrodnih osoba, u teškoj poziciji su i interspolne osobe, o kojima se veoma rijetko i nedovoljno govori, a još manje zna u BiH. Interspolne osobe su one koje posjeduju varijacije polnih karakteristika, uključujući tu hormone, polne ćelije ili genitalije koje se ne poklapaju sa tipičnim karakteristikama muškog ili ženskog tijela. “Najčešće se interspolnost tretira kao ‘poremećaj’ koje se rješava posebnim medicinskim procedurama, a odluku o polu djeteta donose roditelji uz konsultaciju sa medicinskim stručnjacima i nakon detaljnih medicinskih analiza. To može predstavljati izuzetno opterećenje za osobe u pubertetu koje se ne identifikuju sa polom koji im je nakon rođenja ‘dodijeljen’”, kaže Mirjana Ćuskić.
Ne postoje precizne statistike o broju rođenih interseksualnih beba u BiH. U pojedinim zdravstvenim ustanovama vode se takve evidencije, ali su one tajne i, u skladu sa zakonskim procedurama, ne daju se na uvid ostalim licima bez saglasnosti osobe koja je u pitanju ili njenih roditelja, u slučaju da je lice maloljetno. “Veliki napredak postignut je u julu prošle godine kada je usvojen amandman na Zakon o zabrani diskriminacije na osnovu kog polne karakteristike predstavljaju jedan od zabranjenih vidova diskriminacije i čime se interspolnim osobama na neposredan način posvećuje pažnja i pruža određen vid zaštite ljudskih prava”, kaže Ćuskić i napominje da je važno sprovoditi dodatne edukacije za zdravstvene radnike koji se u svom radu susreću sa slučajevima interspolnosti i medicinskim procedurama koje se primjenjuju prema interspolnim osobama, u cilju sticanja šire podrške i razumijevanja. “Takođe, smatram da je neophodno i dalje insistirati na aktivnostima koje imaju za cilj osnaživanje i povećanje vidljivosti transrodnih i interspolnih osoba, te na taj način doprinijeti stvaranju slobodnog, sigurnog i nediskriminatorskog prostora za sve”, dodaje ona.
I pored pobrojanih problema, mogu se primijetiti sitni pomaci, za koje su najviše zaslužne organizacije koje niz godina predano rade na zagovaračkim inicijativama koje imaju za cilj zaštitu poboljšanje položaja LGBTI osoba u BiH. Jedna od njih je svakako Sarajevski otvoreni centar. Obzirom da Zakon o matičnim knjigama Brčko Distrikta ne predviđa mogućnost unosa podataka o prilagodbi pola, nego se osobi koja je prošla proces tranzicije omogućava da se unos tih podataka vodi kao greška pri upisu, SOC od 2013. radi na zagovaranju izmjena ovog zakona, jer smatraju da je nedopustivo igrati se tuđim identitetima ili ih tretirati kao greške pri upisu.
Takođe, 2015. godine organizovana je i prva konferencija o pravima transrodnih osoba i sprovedena i prva studija o pravima i životu transrodnih osoba u BiH.
U maju ove godine, na zajedničkoj tematskoj sjednici koju su organizovali Zajednička komisija za ljudska prava i Komisija za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Predstavničkog doma PSBiH u saradnji s Agencijom za ravnopravnost spolova Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sarajevskim otvorenim centrom i UNDP-om u BiH, predstavljen je i Model zakona o rodnom identitetu, kojim se nastoje regulisati pitanja koja se odnosne na transrodne osobe u BiH i pružiti sistemska zaštita u skladu sa njihovim specifičnim potrebama. Uporedo, Helsinški odbor za ljudska prava u RS u saradnji sa Asocijacijom za demokratske inicijative iz Sarajeva i još deset partnerskih organizacija: Fondacijom Lara, Tuzlanskim otvorenim centrom, NVO BUKA, Oštrom Nulom, UNSA GETO-m, Centrom za mlade Kvart, Centrom za pružanje besplatne pravne pomoći ženama Zenica, Mediacentrom, Udruženjem Okvir i Vaša prava BiH, radi na mapiranju realnih potreba LGBTI populacije u lokalnim zajednicama i fokus stavlja na kreiranje i jačanje lokalnih intersektorskih savezništava.
Ove aktivnosti imaju za cilj afirmaciju LGBTI prava i kulture, ali i efikasne zagovaračke inicijative i rezultate koji će doprinijeti poboljšanju položaja LGBTI populacije i na lokalnom nivou, gdje se u svakodnevnoj interakciji dešava diskriminacija i stigmatizacija nad pripadnicima/cama populacije. U decembru prošle godine objavljen je i Specijalni izvještaj o pravima LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini koji je izradila grupa eksperata Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH. Ovaj izvještaj sadrži informacije dobijene od različitih aktera kao što su nadležne institucije javne vlasti, organizacije civilnog društva, različiti eksperti i pojedinci, kao i primjere sa kojima se Institucija ombudsmena susretala u praksi. Ujedno, u njemu se nalaze preporuke koje su ključne za dalji rad institucija i drugih organizacija u ovoj oblasti.
“Potrebno je efikasno i kontinuirano raditi na podizanju svijesti i neprestanom promovisanju LGBTI prava, kako bi šira društvena zajednica postala svjesna problema i potreba LGBTI osoba i postala osjetljivija prema ovoj problematici. Ostaje da se sagleda na koji način i kojom brzinom će se ove preporuke implementirati u našem društvu i da li će u skorije vrijeme doprinijeti unaprijeđenju položaja LGBTI populacije. Sasvim je sigurno da ćemo na putu evrointegracija morati naučiti da se zalažemo i iskreno poštujemo različitosti bez trunke stereotipa i predrasuda, ukoliko želimo da budemo svrstani u red modernih evropskih država i sa njima dijelimo istinske demokratske vrijednosti i principe”, zaključuje Mirjana Ćuskić iz Helsinškog komiteta za ljudska prava iz Bijeljine.
Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom.
