Piše: Arian Kajtezović
Svi uvijek kažu da sam razuman. Svatko tko me poznaje, zna da sam smiren. Sabran. Promislim dobro prije nego djelujem. Objektivan. Trudim se pronaći razloge i uzroke u pozadini stvari. Ne donosim nagle zaključke. Mnome ne upravljaju osjećaji. Ponekad mi se čini da me doživljavaju kao da sam neki hladni robot bez osjećaja, samo računalo koje prima i izbacuje informacije. Dobro, ne uvijek nužno točne informacije, ali znate, relativno pristojne za ljudsko biće. I općenito se slažem s tim. Ono što želim reći jest: navedite mi situaciju u kojoj je netko vjerojatno bio bezobrazan prema meni ili prema nekome do koga mi je stalo, a ja ću prilično sigurno pronaći relativno razumno objašnjenje i/ili opravdanje za ponašanje te osobe, a ne samo reći: “Užasna je, neka umre.”. Znam da je ovo ‘normalna’ ili uobičajena reakcija kada nas netko povrijedi svojim postupcima, ali iz nekoga razloga naučio sam sagledati i ‘drugu stranu’.
Čak i kada ne dijelim nečiji stav o temi o kojoj osoba govori, mogu razumjeti njene razloge i vidjeti da u biti i nismo toliko različiti_e. Jasno mi je da svi dijelimo sličan način razmišljanja i da ljudi rijetko kada žele nanijeti bol drugima. Čak i ako povrijede nekoga, obično je to u potpunosti nenamjerno ili je riječ o nekoj vrsti samoobrane. A ako netko zauzme čvrst stav o nečem s kojim se u načelu slažem, često ću se ‘boriti’ za drugu stranu ukazujući na njene argumente – to ne znači nužno da ću se složiti s tim gledištem, već samo da ga neću odbaciti kao besmislicu koja nije racionalno potkrijepljena. Svi zaista možemo shvatiti jedni druge ako prestanemo igrati tu igru. Nismo protivnici_e na sportskome natjecanju. Ne trebamo biti jedni protiv drugih. Možemo komunicirati i potruditi se slušati najbolje što možemo. Zaista čuti KAKO druga strana objašnjava, osjeća, doživljava samu sebe. Bez obzira o čemu se radi i tko su ‘oni_e’ u razgovoru, a tko smo ‘mi’. Svi smo zapravo ‘mi’.
Dakle, što me potaknulo da napišem ovaj tekst? Razmišljajući o svemu ovome, shvatio sam da sam sretan. Osjećam da sam došao do trenutka u svom životu kada sam napokon zadovoljan samim sobom. Naravno, ne 100%, ali općenito jesam. Kao da pripadam ovdje. Kao da je ovo napokon moj život. Ne više na čekanju. Ne više kao da ‘nešto nije kako treba’. Nekada je u mome životu bilo mnogo situacija kada bi se nešto lijepo dogodilo, nešto bi me razveselilo, činilo da se dobro osjećam, ali ipak, nešto ne bi bilo kako treba. To bi često značilo da nisam baš pokazivao neke reakcije. Mislim da je moje tijelo osjećalo disonancu te, umjesto da osjeća dobro i loše, neutraliziralo bi se i ne bi reagiralo. Uopće. Ljudi su mi govorili da misle da bih reagirao jednako da osjećam i neizdrživu bol i hedonističko zadovoljstvo. Čak i kao dijete, ako bi se derali_e na mene ili me istukli_e, za razliku od većine djece, obično ne bih ni zaplakao ni prigovarao. Samo tišina. Bez reakcije. Nakon svega što ste pročitali_e, vjerojatno i vama zvučim kao robot.
Naravno, mogu se sjetiti brojnih situacija kada nije bilo nužno tako – čak bih ponekad pretjerao, primjerice kada se ne bih mogao prestati smijati i slično – te situacija u kojima sam zaista uspio istinski osjetiti i pokazati da sam sretan, tužan, itd. I sa svim ovim analiziranjem, objektivnim promišljanjem, argumentiranjem… nikada nisam razmišljao o tome zašto sam ovakav kakav jesam. Ili zašto nešto nikada ‘nije kako treba’. Što je uopće to nešto. Često bi čak prolazilo neprimijećeno. Samo je postojalo. I da druge osobe nisu primjećivale, možda ne bih uopće postao svjestan toga. Samo je postojalo kao što sam i ja postojao. I vjerojatno bih samo nastavio živjeti svoj pretežno ‘robotski’ život.
Međutim, u nekom trenutku, na ovaj ili onaj način, naišao sam na neke trans osobe koje su govorile o sebi, o svojim iskustvima, stavovima… Mogao sam razumjeti. Je li to bilo samo uobičajeno ‘Mogu shvatiti druge bez obzira slažem li se ili ne (i osjećam li to)’? Ili sam razumio jer sam se i ja tako osjećao? U početku iskreno nisam znao. Kako mogu biti muškarac, nisam se baš uklapao u ‘macho’ kalup. Nisam bio veliki, snažni, mišićavi, dlakavi muškarac kojega zanima sport, automobili, seks, alkohol i slične stvari. Osjećao sam se kao da sam ‘premalen’. Kao da mi nitko neće vjerovati. I nije imalo smisla. Uvijek sam govorio – rod nije bitan. Rod ne bi trebao ni postojati. Imamo dijelove tijela koje imamo, o kojim god dijelovima bilo riječ, bez obzira na to koliko uobičajeni ili neuobičajeni bili. Mogu nam se sviđati ili ne sviđati. Ako nam se ne sviđaju, možemo odlučiti promijeniti naša tijela, ali to neće promijeniti našu osobnost.
Zašto su onda te osobe mijenjale svoja tijela? Zašto su se podvrgavale kozmetičkim zahvatima da bi promijenile izgled svojih genitalija da budu ono što bi mogle biti i bez toga? Naša tijela nas ne čine osobama koje jesmo. Ona su dio nas, ali ne najvažniji dio. Stoga, zašto, o zašto, nisam mogao prestati razmišljati o tome da ne bih trebao imati grudi koje sam imao i da su mi potrebne promjene poput promjene glasa, oblika tijela itd.? Jesam li se samo previše približio nečijoj tuđoj priči, povezao se s nečim o čemu je netko drugi govorio jer sam mogao pratiti njihov tijek misli ili su te misli odražavale ono što mi je moje vlastito tijelo pokušavalo reći? Nisam kod kuće. Ja nisam ja. Živim poluživot. U limbu. Zabavljam se, ali to još uvijek nisam ja u potpunosti. Dio mene se zabavlja. Drugi dio mene je nevidljiv, zaključan. U ormaru, moglo bi se reći.
Premda dugo vremena nisam bio siguran je li ovo istina. Počeo sam priznavati sam sebi. Pisao sam malo o svojim osjećajima. Ali nisam mogao biti siguran pripadaju li meni ili su nastali pod utjecajem drugih osoba koje sam slušao. Počeo sam vezivati grudi. Osjećao sam se izvrsno. Slično kao što sam se osjećao jednom kada sam se preodjenuo u rappera za skeč kojega smo moji rođaci i ja snimali. Tada sam skakao gore – dolje vičući: ‘Ovo sam ja, ovo sam ja!’, iako me nikada nije baš privlačio rap, ni glazba ni stil. Ali taj je dečko kojega sam vidio bio tu i on je bio ja, a ja sam bio on. To sam zaista bio ja. I kada sam vezao grudi, osjećao sam se izvrsno.
Ali taj rod. Nije imao nikakvoga smisla. Uvijek sam smatrao – rod nije važan. Rod ne bi trebao ni postojati. Činjenica da netko voli gledati sport ne čini oznaku maskuliniteta ili osobu muškarcem, itd. Kao što ni visoke potpetice i šminka ne čine oznaku femininiteta. To nije važno. Mi smo osobe koje jesmo. Ljudi. I nitko ne bi smio tvrditi da zna, reći ili pretpostaviti naš rod samo na temelju naših interesa, izgleda itd. Uvijek sam to isticao. Da smo svi jednakim članovima_icama jedne grupe te da su podjele na podgrupe besmislene, izmišljene i ograničavajuće bez ikakvoga razloga. Zašto je onda bilo bitno? Što bi se time promijenilo? Mogao sam biti sve što želim biti i kao žena. Dovraga, i da nisam, promjena tjelesnoga izgleda sigurno nije bila rješenje. To bi me samo površno prilagodilo očekivanjima društva, društvenim pretpostavkama da muškarci zaslužuju više i bolje nego žene ili barem da postoji razlika među muškarcima i ženama. Ali ne, znao sam da svi zaslužujemo jednake stvari, pravedne stvari, kao ljudi – a ne kao rodovi. Stoga, zašto? Što me to u vezi ovoga tijela smetalo? Što je to bilo s ovim ili onim imenom, ovom ili onom zamjenicom? Što je loše u tome da te društvo doživljava kao ženu? Što je loše u bivanju ženom? Ništa. Pokušavao sam pronaći odgovore, ali nisam postavljao prava pitanja. Još uvijek ih ne postavljam. Samo jedno znam. Još uvijek vjerujem u ono u što sam uvijek vjerovao: rodovi nisu važni, trebamo biti osobama koje želimo biti, činiti što želimo činiti i biti tretirani kako želimo biti tretirani jer to zaslužujemo kao ljudi, kao živa bića koja lutaju Zemljom s drugim živim bićima koja bi se trebala odnositi jedna prema drugima s poštovanjem.
Stvarnosti su, nažalost, drugačije i naša iskustva nas razdvajaju kao vrste, rase, rodove, klase, dobne skupine, jezike, kulture, nacije, sposobnosti, karakteristike, tijela, umove… Ali ne, ne bi trebali biti važni i ne bi trebalo biti važno kako tko izgleda, kako naša tijela izgledaju, kako govorimo, kako želimo da se drugi odnose prema nama, kako ulazimo u interakciju sa svijetom. Pa zašto? Zašto mijenjam svoje tijelo? Zašto mijenjam svoje zamjenice? Svoje ime? Zato što osjećam da sam kod kuće. Osjećam. Ne mogu racionalizirati zašto. Ne mogu vam ponuditi znanstveno ili logično objašnjenje. Što god mislite da bi ono moglo biti, tko zna, možda biste mogli_e biti u pravu. Kao što sam rekao, još uvijek ne postavljam prava pitanja. Ne pitam. Samo osjećam. Ja sam ja. Kod kuće sam. I živim svoj život, ne samo djelomično. Osjećam dobre trenutke, osjećam loše trenutke, osjećam sve kao ja. Još uvijek imam svoje stare navike, još uvijek previše analiziram, još uvijek imam taj osjećaj koji se zadržava duboko u meni i kojega se teško otresti te se još uvijek teško izražavam. Ali s drugačijim konotacijama, iz druge perspektive i sa sposobnošću da se udaljim od toga osjećaja. Jer se osjećam slobodno. Osjećam se kao da sam kod kuće. Uistinu sam izašao iz toga ormara i napokon shvatio što to znači, ne samo konceptualno, već i duboko osobno. Nisam više bio bjegunac koji se sakrivao u nekom ormaru i proživljavao život kroz malu rupu u njemu. Ne, sada sam kod kuće ili vani, slobodno istražujem svijet, u potpunosti kao ja. I zbog toga se osjećam DOBRO. Zašto? Napokon me zaista nije briga.
Izvor i foto: Trans* Mreža Balkan
