Izvor: Vijesti.me
Piše: Damira Kalač
Foto: Privatna arhiva
“Jesi li srećan?”
“Jesam, ali…”
Onda je počeo da nabraja.
“Nedostaje mi Crna Gora. Moja porodica, oni njeni članovi sa kojima sam još u kontaktu. Nedostaju mi ljudi koji su me prihvatili bez ikakvih rezervi, onakvog kakav jesam, oni koji su prihvatili moj aktivizam i moj život. Ovdje imam sve što sam sanjao, ali osjećam i veliku prazninu, jer sve to nisam mogao da doživim u zemlji u kojoj sam rođen.”
Nikšićanin Zdravko Cimbaljević je prvi crnogorski javno deklarisani homoseksualac. Dugogodišnji je aktivista za prava homoseksualaca, lezbijki, biseksualaca i transvestita, odnosno LGBT osoba. Nakon niza prijetnji zbog njegovog seksualnog opredjeljenja, u Kanadi mu je krajem 2013. odobren politički azil. Kanadski imigracioni odbor je tada dao mišljenje da Crna Gora nije zaštitila svog građanina i da je tužilaštvo olako shvatilo ispoljenu mržnju, nasilje i prijetnje prema Cimbaljeviću.
Zdravko je život nastavio u toj zemlji, gdje se i vjenčao u avgustu, prošle godine. Prije dvije godine smo, baš povodom Dana zaljubljenih, dok je još živio u Crnoj Gori, razgovarali na temu ljubavi i o problemima sa kojima su LGBT parovi ovdje suočeni.
“Zaboravite na međusubno upoznavanje roditelja. Ako se jedan od partnera razboli, ovaj drugi ne može da provede vrijeme u bolnici brinući o onome koga voli. LGBT parovi u Crnoj Gori su najčešće prinuđeni da se kriju i lažu najbolje prijatelje i porodicu kako bi izbjegli priču o partneru. Problem su i zajednički odlasci u kupovinu namirnica, bioskop, diskoteku, izlazak na ulicu” – samo su neki od problema.
Osobe u istopolnoj zajednici, u Crnoj Gori, kazao je tada Zdravko, moraju biti oprezne u svakoj sekundi kako bi izbjegle uvrede, fizičke napade ili diskreditaciju. Veza se dodatno komplikuje ako partneri žele da žive zajedno. Pogotovo ako ste javno deklarisan gej kao on.
Njegov ljubavni život se, odlaskom u Kanadu, promijenio.
“Ovdje ne moram da pazim kako predstavljam mog partnera, već jednostavno kažem da je to moj suprug, bez bojazni da će se neko zbog toga uvrijediti ili da će nas neko maltretirati. U Crnoj Gori, ako imaš partnera, to ne govoriš nikome. U Crnoj Gori si na meti kritika i ako nemaš partnera – jer si drugačiji”, kaže Zdravko. Kada govori o svoja dva života, onom u Crnoj Gori i ovom sada u Kanadi, kaže da su to – dva svijeta.
Pa iako je tako, nedostaje mu zemlja u kojoj je rođen.
“Ovdje imam sve što sam sanjao, ovdje sam našao ljubav, partnera, ovdje me niko ne maltretira na ulici, ovdje sam prihvaćen, ali osjećam prazninu jer sve to nisam mogao da doživim u rođenoj zemlji. Umjesto toga, morao sam da odem”.
Na trenutak se zamislio, a onda ugledah sa ekrana njegov širok osmijeh. Ne želi da bude tužan i negativan. Ipak je Dan zaljubljenih i, kako kaže, ipak je, bez obzira na sve što mu se desilo u životu, doživio da se ponovo zaljubi, da bude srećan.
“Ljudi treba da se vole, da pruže pažnju jedni drugima. To je važno. Ljubav je ono što nas čini ljudima.”
Aktivista iz sjenke
Zdravko je aktivan u zajednici od srednje škole – kao omladinski radnik, kao volonter u brojnim grupama i u različitim zemljama, kao aktivista za prava romske i egipćanske zajednice i – kao prvi otvoreni LGBT predstavnik. I sada kada živi u Kanadi, aktivno prati dešavanja, ali je prisutan više kao podrška.
“Kada sam otišao iz Crne Gore dao sam sebi zadatak da ću biti prisutan i da ću biti podrška, ali i obećanje da ću ostaviti prostor za druge da rade. Godinama sam praktično bio jedini glas zajednice, ali sam vjerovao da će, kada odem, drugi nastaviti gdje sam stao.”
U kontaktu je, kako kaže, sa kolegama iz LGBT Foruma progres, ali i drugih LGBT organizacija.
“Podržavam sve njihove akcije, ali pokušavam da ostanem u sjenci, želim da ostavim prostor za druge mlade ljude, čija je dužnost da kažu nešto zarad svoje bolje budućnosti.”
Nema velikih zamjerki na rad LGBT orgaizacija, ali smatra da bi trebalo djelovati agresivnije.
“Podržavam dijalog, ali ne mislim da je dobro samo voditi razgovore u zatvorenom i politički gledati kako da se donesu zakoni i usklade propisi sa EU. Aktivisti su, čini se, pretihi. Aktivista je neko ko je uvijek na čelu fronta, zato smo tu i mišljenja sam da moraju biti agresivniji u svojim zahtjevima i tome što rade”, kaže Zdravko. Kao jedan od primjera je naveo i slučaj sadašnjeg direktora LGBT Foruma progres, Stevana Milivojevića, koji je u decembru, nezadovoljan kako se rješavaju pitanja bezbjednosti LGBT zajednice u Crnoj Gori, zamrzao članstvo u Savjetu za zaštitu od diskriminacije Vlade Crne Gore.
“Njegov postupak je dobra poruka, koja govori ‘zašto sam ja ovdje, ako praktično ništa ne radim’. Ali, ne vidim da je nakon toga uslijedila bilo kakva reakcija Vlade. Umjesto toga, oni poručuju ‘dobro, onda ćemo da radimo bez tebe’. Aktivisti zato moraju da prave drugačiju strategiju, da zajedno planiraju i realizuju akcije, one koje će uključiti javnost, a ne samo političke partije i pojedince”, kazao je Cimbaljević.
Onda se zaustavlja, ne želi da govori dalje na temu.
“Ne bih da ljudi govore – lako je njemu da priča, on je u Kanadi. Nije mi lako. Srećan sam ovdje, ali želim da se vratim u Crnu Goru.”
Na povratak će morati da sačeka – zbog svog statusa političkog azilanta. Ako i dođe ove godine, doći će samo do Dubrovnika, gdje će se sresti sa porodicom i prijateljima.
“Moj partner Hiram je trenutno u Meksiku, odakle je inače. Bio sam nedavno u njegovoj zemlji, sjajno smo se proveli. I on bi volio da posjetimo Crnu Goru. Nadam se da ću jednom moći da mu pokažem naše ljepote. Bez straha da će nam se nešto desiti…”.
