Velika je sreća kad ne moraš, ali biraš da ostaneš

Dokumentarcem pod nazivom „Besjeda o migraciji“, snimljenim u produkciji Mediacentra Sarajevo, otvaraju se različiti aspekti migriranja u Bosni i Hercegovini. Fokusiran na migracije LGBTIQ osoba i lična traganja za boljim okruženjem, “Besjeda o migraciji” odgovara na pitanje šta mlade motiviše da napuste svoju zemlju ili ostanu u njoj.

Autor filma Mirza Ajnadžić ističe da je objavljeni film zapravo minijaturna verzija onoga što je planirano, jer je panademija koronavirusa spriječila realizaciju svih planiranih snimanja. Zapravo je prikazan samo ugao osoba koje žive u Bosni i Hercegovini, a ne i onih koje su se odselile u druge zemlje.

„Bilo je planirano da se radi sa ljudima koji nisu više u Bosni i Hercegovini, iz raznih okolnosti koje su im se dešavale. Negdje govorimo o ekonomiji, negdje o nasilju koje su doživljavali, posebno ljudi koji su otišli ranije iz BiH. Dosta je uglova migracija kroz prizmu LGBTIQ zajednice, koje smo mi htjeli da pokrijemo“, govori nam on.

Protagonista filma Mirza Halilčević govori da mu se dopada to što su bili prepušteni tome što će tek da otkriju, kao i da su kreirali takvu dinamiku da vjeruju jedni drugima, što su zatim očekivali i od ljudi koje su uvodili u cijeli priču nastanka filma.

„Radili smo iz perspektive nekoga ko želi prenijeti neko iskustvo jer smo vjerovali da je ono zanimljivo, objektivno, da dolazi od osoba koje su ga transformisale i znaju ga prenijeti, koje su u tom iskustvu rasle, koje su ga zaokružile i mogu se izmaći iz vlastitog iskustva. Pristao sam da budem dio ove priče jer nismo imali nikakav definisan ugao niti smo krenuli sa namjerom da pretpostavimo gdje će nas to odvesti. To je bilo jedno putovanje gdje smo sami otkrivali šta sve potencijalno migracije mogu biti. Iako je bio omeđen LGBTIQ osobama na koje smo bili fokusirani, tu je bilo najrazličitijih priča koje su bile ne nužno iz perspektive LGBTIQ. To su priče o naizgled običnim ljudskim potrebama za sigurnošću, stabilnošću, emocionalnom strukturom, društvenim prihvatanjem, traganjem za razvojem… “, kaže Halilčević, dodajući da je film kreiran za sve one koji se na bilo koji način pitaju da li im je mjesto tu gdje se trenutno nalaze ili negdje drugo, šta imaju i šta im nedostaje, te zašto ne mogu imati to što im je potrebno.

Halilčević se takođe dotiče samog termina migriranja i radije koristi riječ mobilnost, barem kada se radi o kretanju ljudi iz manjih u veća mjesta unutar iste države. On se iz malog sela pored Živinica preselio u Sarajevo, nakon što se autovao majci. Takođe se bavi aspektom šta odlazak djeteta od kuće predstavlja za roditelje, a ne samo za osobu koja se seli.

„Mnogo je bolnije bilo to što ja odlazim nego da odlazim zato što se kao dio LGBTIQ zajednice nisam mogao naći u tom mjestu. Mnogo je problematičnije što se odlazi, što se napušta roditeljski dom, što se odriče, kao da se taj dio potiskuje i briše, što ne mora biti slučaj. Super kod svih sagovornika, a što se igrom slučaja desilo, jeste da su oni stvarno ostali u nekom super kontaktu i povezani sa ljudima iz mjesta iz kog su otišli. Tu nije bilo hirurškog reza, dramatičnog odlaska, rušenja svih mostova. To su bile odluke koje su došle iz njih, kao činjenica da se nisu mogli vidjeti u tim malim mjestima, nisu ih više ispunjavala ni zadovoljavala“, navodi Halilčević.

Same migracije, odnosno mobilnost, sa sobom otvaraju i pitanja odnosa između roditelja i djece.

„Moja mama i dalje ima čitav sprat kuće opremljen za mene, očekuje da ću se u nekom trenutku vratiti i živjeti tu, meni je namijenjeno da budem cijelog života uz nju. Tu je pitanje kakve odnose roditelja i djece i kakve dinamike njeguje naša kultura, zašto u BiH nije prosto u redu govoriti o činjenici da se neka djeca ne osjećaju dovoljno slobodno živeći kod svojih roditelja. Uz svu podršku koju im oni potencijalno mogu davati, mislim da je to više slučaj prirodnog toka i individualnog razvoja. Trebamo govoriti o tome u kakve ljude odrastaju ta djeca, koja se u nekom trenutku odluče osamostaliti. U psihologiji se to opisuje kao proces separacije, odlaska od roditelja i sticanje emocionalne autonomije. Sa druge strane je potreba naših roditelja da nas drže uz sebe, kao neki oblik instrumenta koji će im na neki način pružati emocionalnu sigurnost u trenucima kada je ne mogu ostvariti. Ako je roditeljima važno da ostane prostor sigurnosti, vjerujem da je i djeci važno da ga se ne odreknu“, ističe on.

Priče prikazane u filmu su vrlo lične i individualne, ali im je zajedničko to da se radi o traganju za sigurnim prostorom i prihvaćenosti, odnosno dopuštanju osobi da ona bude to što zaista jeste. Kako govori Ajnadžić, ne dozvoljava samom sebi da ističe svoje mišljenje ili se pravi da razumije situaciju u kojoj se nalaze LGBTIQ osobe jer se lično ne nalazi u toj situaciji.

„Trudim se razumjeti, ali ne smijem sebi dopustiti da kažem da razumijem. Mislim da nekad sebi previše dopuštamo, jer dotičemo te stvari i onda se pravimo da znamo, a zapravo ne znamo. Mislim da svaki taj individualni pristup tome otkriva novu priču zašto i kako. To je možda jedan od 10 razloga u kontekstu migracija zašto ljudi odlaze ili ostaju. Međutim, kada gledamo migracije iz neke perspektive mene, to su skoro identični razlozi, isključujemo li priču o pripadanju grupi koja jeste neprihvaćena u našem društvu.

Mislim da iz moje perspektive čitava ta priča i treba da bude takva, da se povezuje sa svima nama na jednom individualnom nivou, da gledajući to tražimo te svoje razloge zašto otići ili ostati. Mislim da svi ljudi, pogotovo mlađi, razmišljaju o tome i imaju to breme, otići ili ostati, šta raditi, neka vrsta sigurnosti koju ti ipak pruža društvo u kome si odrastao jer tu imaš prijatelje, poznaješ jezik, imaš sa kim otići na kafu, ali i dalje postoji generalna nesigurnost, ekonomski pritisak i jako mnogo drugih stvari zbog kojih ljudi žele otići. Na kraju krajeva, sama promjena, samo traganje za nečim što će ti možda više odgovarati“, navodi Ajnadžić.

Govoreći iz ugla osobe koja je napustila manju sredinu kako bi za sebe pronašla bolje uslove u većem gradu, Mirza Halilčević propituje i razloge zbog kojih bi eventualno odlučio da ode i van granica BiH.

„Tamo nema ničega što tebe čeka, to nije blagodat koja tebe čeka. Kada sam došao u Sarajevo znao sam jako malo ljudi, nisam imao posao, nisam znao kakve su poslovne prilike, nisam imao kontakte. Nije to nimalo zanemarivo, to je jedan čitav socijalni kapital koji se gradi. To je ono što ovdje imam. Bilo gdje drugo da odem, to nemam. Lijepo mi je to imati i to je ono što čini život kvalitetnim. Otići iz Sarajeva ili BiH negdje malo dalje za mene bi stvarno trebalo biti strašno velika odluka i trebalo bi nešto strašno veliko da se desi. Treba se dogoditi da u svojoj blizini nemam ljude sa kojima dijelim iste ili slične ideje, ljude sa kojima ne mogu ovako da govorim, ako se do te mjere izgubi razum i razumijevanje da ja više ne vidim razliku između ostati ovdje ili biti bilo gdje drugo. Ako bi se ovaj grad do te mjere toliko transformisao u socijalnom smislu. Velika je sreća kad ti znaš da ne moraš ostati ovdje, ali da biraš da ostaneš. Kad znam da imam slobodu izbora. Volio bih da svi ljudi to imaju.“

Kako ističe, osobe koje odlaze su i dalje povezane sa mjestima iz kojih su potekle, a važno je da se one ne ljute na okolinu koju zapravo napuštaju. Međutim, kada govorimo o potencijalnom vraćanju u ta mjesta, uvijek je prisutan strah da će se to desiti usred nepredviđenih životnih okolnosti. Ukoliko do njega nekada i dođe, on bi volio da to bude njegov izbor.

„Volim otići tamo da se odmorim, volim svoje komšije i drago mi je da sam opet sebi približio to mjesto. Ako do toga dođe, volio bih da to bude moja svjesna odluka, da se dogodi u mojoj režiji, da ja stvarno mislim da je to nešto čime želim da se bavim. Imam malo straha da izgubim kontrolu nad životom. Takozvana pozicija došljaka je zanimljiva klasna pozicija. Ja nemam generacije ljudi koji su odrastali ovdje, to ću potencijalno morati da napravim sam, nemam obezbijeđen stan, nemam porodicu u blizini, privilegije koje bih možda imao da sam ostao u selu. Taman i da se vratim ja se ne vraćam kao ista osoba, već kao potpuno drugačija, ali opet vrlo ista. Ja nisam presjekao ikakve kontakte. Ne bi mi to smrtno teško palo. Palo bi mi u smislu socijalne dinamike, volim život koji vodim, najviše bi mi nedostajali ljudi. Ja sam već jednom krenuo ispočetka. Drugačije je kad ti ne znaš život mimo sela i kada vidiš, upoznaš nešto drugačije, nešto bolje“, govori Halilčević.

Svoje razloge za potencijalni odlazak, ali i ostanak na istom mjestu, propituje i Mirza Ajnadžić.

„Ima tu i neke vrste konformizma. Imam sreće da radim ono što volim i da mogu živjeti od toga. Nije jednostavno otići i ostaviti neke stvari. Postoji mnogo razloga zbog kojih bih ja otišao. Grad kao struktura mi zaista ništa ne znači, ali mi ljudi znače. Nisam siguran zbog konformizma da dozvolim svom djetetu da odrasta ovdje i viđa sve ovo što ja viđam na dnevnoj osnovi. Pored onog prijašnjeg pritiska zašto se ne ženiš i ne dobijaš djecu, pojavio se novi – šta radiš još tu, što nisi negdje vani. Ti si u konstantnom razmišljanju, jako puno ljudi oko tebe odlazi. Ja nisam upoznao nikoga ko je u potpunosti zadovoljan time gdje je sada, ne mislim samo na prostor već na neki lični razvoj. Uvijek postoji ta želja za nečim“, govori Ajnadžić.

Razgovori koji su se tokom snimanja dešavali ispred, ali i iza kamere su po njemu najbolji dio ovog procesa, te ih naziva blagom koje nosi sa sobom. Ističe da je film jako moćno sredstvo izražavanja, ali i aktivizma, gdje se autori trude da publiku motivišu da razmišljaju o sebi i ljudima iz svoje okoline. Kako ističe Ajnadžić, važno je imati protagonistu, osobu koja će gledaoce voditi kroz cijeli film, kako bi se ostvario individualni pristup i kako bi se publika povezala sa samom pričom.

„Mislim da je film jako bitan u tom smislu jer on ima malo širu publiku, kako doći do osoba koje nisu u situaciji da dođu do osoba koje mrze. Na taj način upoznavati ljude, otvarati sebi u glavi određena pitanja ili bar uzdrmati u glavi rigidne stavove o bilo čemu što zapravo ne znamo. Mi volimo vjerovati da znamo sve o svemu, ali ako sjednemo sami sa sobom, posebno ako govorimo o mržnji koja nije prirodna, dolazimo do toga da mi to ne znamo nego smo čuli, naučili, neko nam je rekao a mi prihvatili kao nekakvu istinu. To je generalno tako. Daleko sam od iluzije da ćemo mi to svakome uraditi, jer i dalje mi volimo vjerovati da jesmo u pravu, da je neupitno sve što smatramo da znamo, ali barem jedan mali segment ljudi koji su sebi dopustili da ne budu u pravu. Onda mi možemo govoriti o nekim novim ljudima koji će početi propitivati stvari. Staviti nešto pred nekoga i nadati se da je taj neko dovoljno fleksibilan u određenim stavovima, ako već govorimo o promjenama stavova, da će razmišljati o tome, propitivati, istraživati, mijenjati… Onda se možemo nadati nekoj generalno pobjedi“, ističe on.

Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

 

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!