Jesen je. Vrijeme koje nas vraća natrag, natrag u kuće, kraj vatre, u domove, stanove, gradove i sela… Sjedim u tramvaju i posmatram kako se na prozor zalijepio žuti list. Taj list je nekada bio zelen, prepun života i dio jednog drveta koje mu je bilo dom. Taj list je pao, starost ga je prošarala predivnim nijansama žute i narandžaste i uzela u svoje ruke prema kraju… Prolaznost nije isto što i zaborav.
Nisam odavno napisala tekst, kolumnu, nisam stizala, nemam vremena, sve nekakav seks, pa šminkeraj, pa frizeraj, pa kupleraj, pa ovo, pa ono… Umorila sam se! I onda sam u svemu tome postala svjesna da će sve proći. Dok sam sjedila u tramvaju i promatrala jesen u oblicima velikih kapi kiše, lišća koje pada i hladnoće u zraku, sjetila sam se da pišem za jedan portal, da sam negdje nekome kolumnistica. Da pišem priče. Da prevrćem teme i da sam negdje, nekome, ponekad zabavna, dosadna, naporna ili prekrasna… I pogledala sam u list zalijepljen kišom na prozor sa sivilom u pozadini. Prolaznost. Shvatila sam da ne mogu zadržati ama baš nijedan trenutak života za sebe. Mogu se sjećati, napisati, uslikati, obilježiti, ali ne mogu zadržati. I zašto bih? Neka ide život, rekoh, i tad me je presjekla spoznaja i o drugoj strani života – o zaboravu… Zaborav i prolaznost nisu jedno te isto.
Sjedila sam na fotelji, depresivna, pila sam čaj s rumom i jela kekse s čokoladom, sutra ću ići na dijetu s kupusom. Kao malenu djevojčicu mama me tješila kad bi pala kako će bol proći. Kao djevojku koja je padala u očaj zbog raskida, tješila me kako će i to proći, a da joj sad kažem Mama, hoće li sve ovo jednog dana proći? Rekla bi da hoće. I bila bi u pravu…
Postoje ljudi koje sretnemo samo jednom u životu i ne zaboravimo ih nikad. Taj trenutak je prošao, prolazan u svom krhkom postojanju, ali neuništiv naspram zaborava. A postoje ljudi koji su tu, svaki dan, godinama, možda čak i decenijama pored nas i nešto ih pregazi, odu, nestanu, ostave nas ili mi njih i kao da ih nikad nije ni bilo. Ne želim biti zaboravljena. Pitam se ponekad da li zato toliko inzistira LGBT zajednica na pravu braka? Razumijem sva ostala prava, ne bih ostavila ni ja smrdljivu cipelu zloj strini ako mogu ženi svog života i zakon mi mora to omogućiti, ali brak? On je komad papira koji nešto predstavlja. Potvrda. Pečat. Potpis da ste zakonski par. Iako, osobno, ne vjerujem u brak, ne vjerujem u ideju da bilo šta traje zauvijek, da uopšte postoji zajednica između dvoje ljudi koja je osigurana nekim papirom od svih jada, prevara, nesreća i ostalog. Nek narod radi šta voli, to je moja politika. A opet čemu? Nije samo radi imovine. Svi želimo dokaz dok smo živi, da postojimo u bilo kom obliku. Za jedan studij je diploma u obliku papira vrhunac i dokaz pred društvom da znaš ono o čemu pričaš? Za jedno ludilo je potreban nalaz psihijatra potpisan i opečaćen da je zaista tako? Za jednu vezu je brak dokaz da je ona dostigla svoj vrhunac pred društvom i Bogom? Ne. Nit’ je ta diploma dokaz znanja, nit’ je taj nalaz dokaz ludila i sigurno nikad neće komad papira biti brak. A opet, ljudima ti papiri trebaju… Treba mi osobna da dokažem da sam to ja. Gledam u osobnu iskaznicu i svoju sliku, zar je sav moj identitet pao na plastificiranu karticu? Nije. Svi ste dovoljno pametni da shvatite o čemu pišem, samo ja trenutno tragam za svojom temom i želim da joj uđem u srž. Bojimo se zaborava i panično tražimo dokaze da je to nekad bilo i da je to tako kako jest i da se ne smije zaboraviti kad nešto potpišemo, čiji smo i tko je naš! Toliko je brakova palo u zaborav dok su trajali, a neke veze su upisane u istoriju svijeta, nikad nepotpisane i opravdane pred zakonom, narodom i nekim bogom. Sad sam već u divnoj kafani u centru grada i gledam u svoj dnevnik koji je osnova za moje kolumne koje će jednom biti zaboravljene ili jednostavno će proći. Moja čitanost će pasti, nestat će tema, zanimljivosti i ja ću proći kao jedna dama koja je nekad nešto pisala i to je sasvim normalno. Već sam uvjerena da neke citate nećete zaboraviti i mirna sam sa spoznajom o prolaznosti i zaboravu… U kafani, mušterije oko mene će vjerovatno konobari i šankerice zaboraviti, jer su možda u prolazu i nisu stalni gosti i gošće. Ja sam prvi put ovdje. Šta mislite, hoće li me pamtiti?
Piše Hainsia Olindi
Pročitajte ostale kolumne Hainsie Olindi:
Ana Karenjina je bila lezbejka
Stranci u vozu
U potrazi za vječnošću
Pedeset nijansi šljive
A šta ako bih ja radije vidjela vašu ženu u riječi goli, druže Tito?
Kad sa Bogom piješ čaj
U prostranstvu ljubavnog odnosa pasivna strana bude tiho i nenametljivo aktivnija i jača
Parade bijesa i linča
Ljubavnički odnos
Kad zvijezde koriste LGBT osobe
Moje dijete da bude gej?
Šta nas sve vrijeđa?
Hainsia Olindi: Šta bih obukla kad bih izašla iz ormara?
Ponos i predrasude
Žrtve vlastite seksualne orijentacije
Prekrivač samoće
Prohujalo s vihorom
Nije bolest sve što boli
Vaše i naše i moje veliko mišljenje
Nevinost
Priča sa titanika
Pronalazak Savršenog i Savršene
Male femme fatale
Volite za promjenu vi njih!
