PIŠE: Nikolina Todorović
U posljednje vrijeme mnogo razmišljam o tome koliko je uistinu tijelo važan instrument, alat i oruđe za progovaranje. Diplomirana sam književna komparatistica i, naravno, nisu mi strane razne teorije koje su se bavile upravo fenomenom tijela kao jezika. No, kažem, u posljednje vrijeme sve snažnije razmišljam šta znači prisutno tijelo – koliko ono govori samo za sebe, koliko je ranjivo, hrabro, simbolično i sugestivno samo po sebi.
Ako ćemo pravo, ponajviše se interesujem za odnos tijela i aktivizma. Jer biti aktivista/ica primarno znači biti prisutan/na. U slučaju aktivizma, prisutnost je gotovo uvijek naglašeno fizička – biti tu, tijelom. Tijelo je glavni instrument aktivizma. U njemu se opredmećuje, materijalizira, pa čak i transcendira – aktivistička borba.
Ovim se, dakle, još jednom potvrđuje da su vidljivost i prisutnost preduvjeti za bilo kakvu vrstu angažiranog i ciljanog progovaranja i reprezentiranja, odnosno približavanja i razumijevanja.
Tijelo i prisustvo – glavne su teme ovog teksta i, priznajem, shodno mom trenutnom interesu, zasigurno ću se ovoj temi vraćati ponovo u raznim varijacijama.
Za sada, želim pisati o posebno dragocjenom i zanimljivom iskustvu koje sam proživjela u skorijoj prošlosti. Bilo mi je nezamislivo da avanturu zvanu moja prva živa biblioteka ne ispričam u jednoj od svojih kolumni za portal Lgbti.ba.
Koncem maja ove godine, Sarajevski otvoreni centar je organizirao edukaciju za pravosudnu zajednicu, kao nastavak dugogodišnje edukacije pravosuđa o pravima LGBTI osoba. I ovdje odmah moram zastati i podvući važnost ovog projekta, ideje i edukacije. Koliko smo uopće svjesni/e toga koja je važnost educiranja i senzibiliziranja pravosudne zajednice o izazovima s kojima se susreću LGBTIQ osobe, o njihovim stvarnim životima, svakodnevnim problemima, preprekama… Koliko razmišljamo o tome kako je od presudne važnosti da nas pravosudni sistem razumije, osjeti i prepozna kada su narušena naša prava i koliko smo ranjivi. Zahvalna sam, dakle, Sarajevskom otvorenom centru koji kontinuirano radi upravo na poboljšanju statusa LGBTI prava unutar različitih oblasti. Na kraju krajeva, sigurna sam da svi i sve osjetimo od koje je važnosti, upravo u ovom trenu, govoriti o zločinima iz mržnje i govoru mržnje zasnovanom na seksualnoj orijentaciji i, naravno, rodnom identitetu.
Na jedan poseban i veoma zanimljiv način, bila sam dio programa ove edukacije. Naime, na poziv Amila Brkovića, programskog koordinatora SOC-a i diplomiranog pravnika, sudjelovala sam u programu žive biblioteke. Znala sam da ona podrazumijeva jedinstvenu priliku da se čuju naša autentična i lična iskustva, kroz koja se, dakako, najsnažnije mogu izraziti svakodnevni izazovi LGBTI osoba, stoga ni sekunde se nisam premišljala kada je poziv stigao.
Kao pravnika koji je u svome radu primarno posvećen ljudskim pravima, za potrebe ovog teksta, morala sam upitati Amila Brkovića koji je zapravo, po njegovom iskustvu, stvarni značaj organiziranja žive biblioteke u korist edukacije pravosudne zajednice:
Živa biblioteka je Sarajevskom otvorenom centru ključna u edukaciji pravosuđa iz tri razloga:
Umjesto suhoparne teorije, sudije i tužioci čuju stvarne životne priče, što ruši predrasude brže od bilo kojeg priručnika.
Kroz lična iskustva LGBTI+ osoba, pravosudni radnici lakše shvataju specifičnost diskriminacije i nasilja s kojima se ova zajednica suočava u BiH.
Direktni dijalog pomaže u prevazilaženju velikog jaza i nepovjerenja koje LGBTI+ zajednica ima prema institucijama sistema.
Odgovor Amila Brkovića lijepo obuhvata i zaokružuje temu s kojom je ovaj tekst počeo, a to je da su prisustvo i dijalog ključni stubovi za prevazilaženje prepreka i gradnju razumijevanja. Životne priče ruše predrasude brže od priručnika – istina je kojoj se kroz aktivizam stalno moramo vraćati ukoliko uistinu želimo napraviti promjene i poboljšanje.
Moja radost jer sam bila dio žive priče, živog dijaloga, zaista je velika i iskrena. Bilo je lijepo napustiti tastaturu koja je dugo bila moj alat progovaranja, i doći pred otvoreni dijalog.
Radost i tuga imaju jednu zajedničku osobinu – obje se vole nanizavati. Tako se i moja radost ovog puta udvostručila, time što sam osim prisustva na ovoj edukaciji, imala ujedno i priliku da upoznam izuzetnu mladu ženu – Alteu Šehić.
Od momenta kada je ušla u moj auto, i kada smo započele vožnju prema Bjelašnici, nisu prestale da me iznenađuju njena iskrenost, energija, borbenost i hrabrost. Altea je transrodna žena, umjetnica i aktivistica. U posljednje vrijeme, rado čitam njene tekstove na portalu Lgbti.ba koji se, po mome mišljenju, ističu po tome što su lični, iskreni i otvoreni. Uvijek se radujem kada kvir osobe progovaraju o svojim iskustvima otvoreno. To me neizmjerno usrećuje jer duboko vjerujem da je važnost otvaranja i dijeljenja naših iskustava presudno važna za približavanje i shvatanje naše zajednice i problema s kojima živimo.
Altea i ja, dakle, bile smo otvorene knjige na spomenutoj živoj biblioteci. Sudije i sutkinje, tužitelji i tužiteljice, imali/e su priliku pitati nas ono što ih zanima, ono što možda nisu mogli/e ranije pitati nikoga. I priznajem, bila su vrlo zanimljiva pitanja. Iznenadilo me je ponajviše upravo to što su ih zanimale obične, ljudske stvari – kada i kome smo se prvi put autovali i kako je taj proces izgledao, kada i kako smo po prvi put osvijestile naš identitet, ko je naša podrška, koji su naši izazovi u svakodnevici, na ulici, u kući, poslu… Bilo je nešto vrlo dirljivo i, istovremeno, luđački hrabro, otvarati se poput knjige pred posve nepoznatim ljudima – licem u lice.
Naša tijela, energije, iskustva – sve je to bilo pred tim ljudima, pruženo u njihove ruke. I sretna sam, jer vjerujem da smo Altea i ja najotvorenije i najneposrednije progovorile o našim životima, povlačeći za time iskustva i probleme cijele kvir zajednice.
Zasigurno, još mnogo toga će vrijeme u moj život donijeti. Ali, priznajem, nikada neću zaboraviti Alteino tijelo i glas, hrabrost i borbenost s kojima ispovijeda svoj život i iskustva, pa čak i ona o napadima i uznemiravanjima koja je proživjela na ulicama ovog grada.
Jednako tako, nikada neću zaboraviti još jednu anegdotu s ove žive biblioteke. Jedna od prisutnih tužiteljica, tijekom našeg razgovora, poželjela je da se otvori i da ispriča kako se osjeća diskriminiranom na svakodnevnom nivou jer je – vrlo visoka. Bilo mi je zanimljivo slušati, kako napola u šali, a napola ozbiljno, priča o tome kako se među kolegama/icama i u svakodnevnom životu stalo osjeća nelagodno jer je visoka i tom visinom, koja se ne da sakriti, stalo nailazi na nezgodne situacije. Kada sam, na kraju edukacije, krenula da je zagrlim, morala sam se propeti na prste, a ona je rekla – Eeee, to je diskriminacija o kojoj ti pričam! Ne propinji se kad grliš visoke osobe, zbog toga se mogu osjećati loše!
Smijale smo se tome, a ja sam u sebi mislila jedno – bože, kako smo svi ranjivi/e i kako smo svi jednaki u svojim slabostima.
Zagrlite svoje slabosti i nedostatke. Oni nas čine vrijednim, posebnim, autentičnim.
I još važnije, podsjećaju nas da ništa ne mora biti savršeno.
Sa tim je, priznajte, lakše živjeti.
