Život u bojama kalendara

22. 03. 2014

Kvalitet oprosta koji sagorijeva sve izuzev ljepote je kvalitet ljubavi.
Inajat Hant

Nisam siguran zašto sam u ove pozne časove kada zora probija kroz guste oblake ovog holandskog neba odlučio da pišem svoju ispovijest. Je li to zbog činjenice da u mojoj glavi postoje mnoga pitanja na koja nisam sposoban odgovoriti ili je to možda puka želja gonjena rijetkim nesebičnim altruizmom da spasim možda jedan sasvim stran život? U svakom slučaju, ja pišem. Riječima pokušavam ograničiti sve one emocije koje poput divljih mačaka skaču po granama mojih trenutnih sjećanja.

Rođen sam u Zenici kao sin mladog i beznadežnog sekularističnog bračnog para u jeku agresije na Bosnu i ono malo Hercegovine. Ta činjenica mi u ovom trenutku daje dvadeset godina postojanja, koje u ovom trenutku vise na mom čelu kao podebljan promotivni natpis o prvom jubileju nekog prehrambenog proizvoda. Roditelji su mi bili jedan od onih parova kod kojih je ljubav igrala veliku ulogu. Toliko veliku da je nekada iz etera istiskivala razumno ponašanje i racionalne postupke. Do svoje sedme godine mislio sam da je učestalo noćenje kod nane sa uplakanom mamom sasvim normalna stvar koju sve porodice imaju. No uprkos svim tim, nazovimo ih “sranjima”, odrastao sam kao voljen jedinac od oba moja roditelja – sve do rođenja mog inatli mlađeg brata. Sa rođenjem mog brata i ekspanzijom konzumerizma u našoj postkomunističkoj domovini, moj otac razvija “aj hev tuu džabs” stil života, a moja majka izuzetno tešku depresiju i posttraumatski sindrom. Dodamo li tome i njeno dvosemestralno pribjegavanje vodama ekstremno zatucanog sektaškog domena islama popularno zvanog “vehabizam”, shvatit ćete da u tom periodu nije baš sve bilo sjajno u mom životu. Nisam bio društven. Moji jedini prijatelji su bili oni odbačeni učenici iz neprimjetnih klupa i mnoštvo knjiga. Moja nana je i dan danas uvjerena da je moja (urođena) dioptrija uzrokovana upravo mojom prekomjernom konzumacijom knjiga. Uz sasvim malo, imao sam izuzetno sretno djetinjstvo sve do mog preseljenja u srednjobosansku usahnutu kasabu, koja je u meni ubila i ono malo preostalog samopouzdanja. Bijah dvanaest godina mlad Bošnjak među katolicima – osuđen na politički korektan govor i prikriveno gađenje svih mojih školskih poznanika do svoje sedamnaeste godine. No, opet ta uzbudljiva želja za životom tjerala je svaki atom moje snage da se bori za život i ne odustaje od svojih snova.

Sa 13 godina sam otkrio da smo mi ljudi seksualna bića. Dobrih pola godine sam slušao svoje drugove kako pričaju o sjemenu kojim su lomili jeftine turske pločice u toaletima njihovih naivnih roditelja.

Nisam pripadao njima i to me je boljelo. Pokušavao sam postići ono što su oni mahom postizali, i živio sam za trenutak kada ću i ja biti sposoban da na školskom odmoru kažem koliko je žarko bijela moja mladalačka sperma. No, to se nije dogodilo tako brzo. Barem ne do trenutka kada sam prilikom jedne od mnogobrojnih ranosabahskih sesija u trenutku zaluđenog mlaćenja svog penisa pogled skrenuo na mali kozmetički kalendar koji je na sebi imao sliku poprilično zgodnog i obznaženog talijanskog modela. Brzina mog tadašnjeg orgazma se kosi sa svim načelima popularne fizike, vjerujem. Nesvjestan svoje seksualnosti, ali svjestan količine pogrešnog u mojim strastima prema tom kalendaru, učinio sam taj kalendar svojim najvrednijim dječijim blagom, kultom i smrću čuvanom tajnom. Moja homoseksualnost se razvijala romanski romantičnom brzinom i spontanošću. Bio sam svjestan da me privlače muškarci. Sa dolaskom prvih ADSL paketa u moju malu vukojebinu, svoj sam Pentium 2 nagrađivao obilatom količinom virusa sa gay pornografskih sajtova, nekoliko puta na dan. Sa 14 godina sam trenirao košarku. Iako su me udarci kožne lopte u moju nespretnu glavu ponekad gonili na pomisao mog odustajanja od sportske karijere, zgodna tijela mojih drugova u svlačionici su mi davala instantnu motivaciju.
Tako u jeku jednog od ljetnih treninga, uočih svog oca kako mi maše svojom oficirskom rukom zovući me kući. Nešto nije bilo uredu. Na putu prema kući sam, od pomisli da mi je nana umrla, uskoro shvatio da me je stari “provalio”, jer je sva njegova nespretnost da sa mnom razgovara o seksualnosti bila prekidana njegovim davljenjem sa sopstvenom pljuvačkom. Dođosmo kući gdje sam zatekao uplakanu majku za kuhinjskim stolom i otvorenu gay pornografiju na našem Pentiumu 2. Da zlo bude još gore, od sve moje pornografske kolekcije, moj je otac baš morao kliknuti na “ass to mouth cum exchange” video. Nakon višesatne diskusije na temu “čiji sam perverzni gen pokupio”, uspio sam ih uvjeriti u eksperimentalnu narav mog ponašanja (sa blizu 600 gay klipova bez ijednog straight klipa u mojoj mapi). Smiriše se bure, i more nastavi tiho lelujati ka pjenušavim obzorima naših svakodnevnica. Ravno godinu dana kasnije ponavlja se isti slučaj iz kojeg sam se izvukao sa nevjerovatnim “ma samo sam pokušavao provjeriti privlači li me to još uvijek”. Otac se te noći pošteno napio i nikada više naš odnos nije bio zdrav kao što bi to inače trebalo biti između mladog mužjaka i njegovog vlastitog kreatora. U mojoj 15. godini se moji roditelji rastavljaju, a biznis mog oca propada preko noći. Veliki krediti su učinili naš život slučajnom patnjom koja je trajala pune dvije godine bez prestanka. Dok sam se brinuo o svom bratu i bolesnoj majci, niko nije primjećivao moju zamaskiranu seksualnost. Možda je ni ja nisam primjećivao, kako je to dolikovalo seksualnosti jednog pubertetlije.

Postao sam religiozan, i mrzio sam svaki dio svog tijela, personalnosti i poriva. Privučen mistikom tajnih islamskih redova, postao sam veliki stručnjak za mističnu literaturu i neobjašnjive rituale u nekim, sada nebitnim hramovima. Bio sam debeo, zanemaren u svakom smislu i budistički naklonjen kontemplacijama koje nisu, sa današnje tačke gledišta, imale ikakvu kvalitetu. Pored svega toga, pišući poeziju i slikajući, nesvjesno sam davao oduška mojoj potisnutoj seksualnosti.

Prvi put sam pokušao samoubistvo sa 15 godina. Uspio bih u tome da uže nije puklo i da moje onesviješćeno tijelo na hladnom betonu novogradnje nije uspjelo da se otrgne dahu smrti. To je dodalo još jednu dimenziju mom preziru vlastite ličnosti. Drugi put se desilo godinu dana kasnije. Uspio bih da majka nije došla kući ranije sa posla.
Sa 17 godina odbacujem vjeru. Postajem bon vivant kojemu više ništa nije predstavljalo veliku brigu. Poezijom sam se zafrkavao sa emocijama lokalnih djevojaka čisto kako bih nahranio vlastitu sujetu. Sa 17 godina se iznenadno selim u Holandiju sa svojom majkom. Usamljen, stran, i bez jasnih ciljeva u životu, naglo otrgnut od naučenog života i prisiljen na početak jednog novog, postadoh depresivan i neuravnotežen. Moja seksualnost je postajala sve slobodnija do trenutka kada sam započeo tajnu emotivnu vezu sa svojim univerzitetskim kolegom. On je bio introvertni kreten koji me je poprilično omalovažavao. Veza sa njim je bila pogubna za “starog mene”, ali je bila plodonosna za kreiranje mog novog početka. Jedne sam noći stao ispred ogledala i po prvi put promatrao svoje nago tijelo. Te noći sam odlučio da ću od sutrašnjeg dana poraditi na sebi i svom životu. Sutradan sam prekinuo obrazovanje koje me nije ispunjavalo, i u roku od četiri mjeseca izgubio 40 kilograma. Prekinuo sam kontakt sa prvim ljubavnikom i postao sasvim prosječan dečko u masi. Upisao sam novi program koji je odgovarao mojim sklonostima i odlučio provesti sjajno ljeto.

Tog ljeta sam upoznao Džefrija. Sasvim spontano me je pozvao na kafu u svoju studentsku sobu, negdje oko dva sata ujutro. Budući da mi je pažnja svakog dvongonog bića sa penisom bila do tada strana i priželjkivana, obrijah se brzo i stvorih se pred njegovim vratima u roku od 30 minuta. No to bijaše uistinu samo kafa – i to pravo nespretno skuhana. Imao je momka i nije ga htio prevariti. Pričali smo do jutra. Pričali smo o svemu. Imali smo isti ukus za muziku, knjige, modu, politiku. On je volio Rusiju i komunizam, i to je bilo jako simpatično. Svojim toplim pristupom i pogledom punim razumijevanja naučio me je kako da prihvatim sebe, kao najvažniji segment nečijeg “coming outa”. Tako sam ja ujutro napustio Džefrijevu sobu kao sasvim homoseksualno biće. Nakon toga smo razgovarali još mjesecima, no nismo se više viđali. Ja nisam htio graditi svoju sreću na tuđoj nesreći, tako da sam se distancirao od njega i njegovog života. Sve do trenutka kada mi stiže poruka ravno godinu dana od našeg prvog susreta, u kojoj se on poziva da me posjeti u stanu mojih roditelja koji su tada bili na odmoru. Prihvatio sam njegov poziv i uskoro ga ugledao na vratima svog stana. Znao sam da je došao po seksualno zadovoljstvo. No, tok naše konverzacije ga je skoro rasplakao i tako je on sa očima punim suza otišao na biciklu u pravcu novorođene zore. Znao sam da je to posljednji put da smo ikada pričali. Bili smo isuviše isti, još više različiti. Jebena je to bila kombinacija. U međuvremenu sam upoznao dosta mladića sa kojima sam uživao u fizičkim odnosima. Bio sam sretan i ispunjen.

Jednog decembarskog dana majka je došla u našu kućnu teretanu dok sam vježbao na traci. Pitala me je šta me muči. Odgovorio sam joj šutnjom. Njeno sljedeće pitanje je bilo jesam li homoseksualac. U tom trenutku je neka duboka snaga ljubavne razočaranosti i usahnute iznemoglosti iz mene odgovorila potvrdno. Majka je plakala dvije sedmice bez prestanka. Drugu sedmicu se izvinila za svoje ponašanje i prihvatila me kao sasvim normalnog sina. Moj religiozni očuh je to znao prije nje, reče mi jednom. Nije htio da mi kaže išta kako se ne bih osjećao tužnim. Danima sam bio iznenađen njihovom reakcijom. Moji roditelji – religiozni bošnjački muslimani – prihvatili su moju seksualnost, ne zbog njihove ljubavi prema homoseksualcima, već zbog njihove ljubavi prema meni. Preko moje majke su ostali članovi moje porodice također saznali o mojoj seksualnosti. Njihova je reakcija bila ista. Čak je i moj otac reagirao pozitivno, i kako on to voli reći, “kao svjetski čovjek”. Danas se pomalo sramim svog nepovjerenja u njihove bezgranične emocije prema meni. Moje porodično okruženje nije imalo nikakvo znanje o homoseksualcima i našoj kulturi. Njihovo obrazovanje nije poznavalo ovu temu, i upravo ta činjenica je rađala strah u njima od svega što je imalo veze sa homoseksualcima. Literatura kojoj su oni pristupali u nastojanju da otkriju nešto više o homoseksualnosti, na bosanskom jeziku je u većini slučajeva bila ili religijski obojena ili medicinski zaostala. Stoga smatram da su obrazovanje, prijevod i distribucija ispravne literature na temu homoseksualnosti, i uopćeno seksualnosti, vrlo bitni i od ključne važnosti za napredak bh. društva. Vama koji ovo čitate u klozetu, Chrome incognitu, koji ćete brisati historiju pregleda zbog činjenice da ste još uvijek prikriveni poručujem slijedeće:

Život je lijep ukoliko ga vi učinite lijepim. Bez obzira u kakvim situacijama i okolnostima se nalazili, vi ste ti koji nose kvalitet svog života u svojim rukama. Na vama je konačna odluka.
Coming out nije uvijek baš tako bajan. Prije tog čina budite svjesni svih mogućnosti. Razvijte scenario mogućnosti i obezbijedite si makar privremenu egzistenciju u slučaju najgoreg. Naoružajte se podrškom ljudi poput vas.
Coming out nije kraj vašeg života, on je početak vašeg života. Jeste! Osjetit ćete neopisivo olakšanje. No, spremite se za život koji je u biti isto težak bez obzira na vašu seksualnu orijentaciju. I još mnogo toga pametnog.

Kako ova ispovijest ne bi ostala osakaćena bez kraja, završio bih ovaj tekst sa par dodatnih informacija. I dalje živim u Holandiji, gdje studiram i radim. Nemam partnera (ali ga lagano tražim). Mišljenja sam da je gay zajednica u biti raznolika kao i sve druge seksualne zajednice – ima tu svakakvih ljudi. Nastojim pomoći svakoj osobi kojoj je pomoć potrebna. Polako sam se vratio vjeri koja je uistinu obogaćenje mog života, ukoliko je konzumiram u normalnim dozama. Imam planove za budućnost i ne bojim se iznevjeriti ih. I na kraju, živ sam. Življi nego ikad prije. Uistinu vas sve volim. :kiss: :kiss:

A.J.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!