“Odustao sam ovdje da uopšte nađem posao”, kaže nam gej muškarac iz Banja Luke. Nakon godina volontiranja i neuspješne potrage za poslom, osoba čiji je identitet poznat redakciji ističe da jedinu nadu vidi u odlasku u inostranstvo.
Jednom mi se desilo da je poslodavac prilikom razgovora za posao mislio da sam žensko, priča nam svoje iskustvo. Iako suzdržan, kaže da nema tu šta puno reći, da se njegova seksualna pripadnost uz vizuelnu upadljivost odražavaju kako na privatni tako i na poslovni život. “Radio sam jedno vrijeme u Švajcarskoj i tamo je potpuno drugačije, niko te ne gleda poprijeko niti bilo kako diskriminiše.”
“Potencijalni poslodavci su mi uglavnom govorili ‘Već smo popunili mjesto’, i razne druge izgovore, uopšte ne obraćajući pažnju na moje radne kvalitete.” Na naše pitanje da li smatra da su mu time ugrožena ljudska prava odgovara: “Nisu narušena ali zapostavljena su sigurno. I mislim da najbolje sam sebi mogu pomoći, jakom voljom i upornošću.”
Za razliku od našeg sagovornika, mnogi drugi pripadnici LGBT populacije koje smo kontaktirali nisu, ni pod uslovom anonimnosti, bili spremni da pričaju o svojim iskustvima na radnom mjestu. Strah se pokazao opet kao najjači motivator. Kažu nam: “To je veoma škakljivo pitanje, radije ne bismo.”
Malobrojne prijave
LGBT populacija u BiH jedna je od najranjivijih kategorija društva. Stepen prihvatanja i tolerancije je na zanemarljivom nivou. Stepen prihvatanja na radnom mjestu i ispod toga. Mogućnost dobijanja posla otvorenim LGBT osobama skoro pa nemoguća misija.
Zato se krije i strahuje od posljedica šta bi bilo ako bi se saznalo. Radne sposobnosti su manje važne od seksualne orijetnacije i rodne pripadnosti. A šutnja o diskriminaciji u radnom okruženju jedna je od najvećih tabu tema. Ni sami aktivisti se ne usuđuju posebno da pažnju usmjere na ovo pitanje.
Tužbe oštećenih relevantnim institucijama izostaju, da se ne pravi još veća galama. I sve se dešava i zna u najužim krugovim bliskih osoba. A taj paralelni svijet egzistira uporedo i svakodnevno sa onim vidljivijim.
“Sarajevskom otvorenom centru do sada se javio veoma mali broj osoba koje su prijavile diskriminaciju na radnom mjestu. Slučajevi koji su prijavljeni uglavnom su uključivali diskriminaciju prilikom zapošljavanja, tako da pojedine LGBT osobe nisu dobile posao zbog svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, ili su već zaposlene LGBT osobe dobile otkaz iz istog razloga. Činjenica je da većina LGBT osoba o svojoj seksualnoj orijentaciji i /ili rodnom identitetu ne govori na radnom mjestu, upravo iz straha od mobinga, gubitka posla, nemogućnosti napredovanja, itd”, navodi nam Vladana Vasić, koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog centra.
Dodaje i da su transeksualne osobe posebno izložene diskriminaciji prilikom zapošljavanja i na radnom mjestu, pogotovo za vrijeme tranzicije (za vrijeme trajanja svih medicinskih i pravnih procedura promjene spola), kada njihov fizički izgled ne odgovara oznaci spola koja je upisana na dokumentima, zbog čega im je gotovo onemogućen pristup pojedinim uslugama, te otežan proces zapošljavanja zbog neprihvatanja društva uopšteno.
“Iako je diskriminacija na osnovu rodnog identiteta zabranjena Zakonom o zabrani diskriminacije BiH, još uvijek nije ništa učinjeno da se obezbijede mjere kojima će se omogućiti transeksualnim osobama da uživaju svoja prava bez diskriminacije na osnovu rodnog identiteta”, kaže nam.
Najdrastičniji slučajevi su oni koji pored diskriminacije uključuju i neku vrstu nasilja. Nerijetko se desi da osoba nakon što bude otpuštena još trpi i verbalno nasilje prilikom prekidanja radnog odnosa, da je izbace uz pogrdne riječi, nasrnu na nju fizički, ali i da osoba koja je bila žrtva nasilja ili nekog drugog krivičnog djela izgubi posao nakon što se sazna da je krivično djelo počinjeno zbog njene seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta.
Bilo kakva statistika koja bi pokazivala koliko LGBT osoba živi u BiH i koliko ih je zaposleno, ne postoji. Nikakva, pa i polovična, istraživanja o diskriminaciji na radnom mjestu nisu rađena.
U Crnoj Gori prema rezultatima istraživanja “Diskriminacija LGBT osoba na tržištu rada” koje je u u periodu od 5. do 20. oktobra realizovano kod 30 visokoobrazovanih LGBT osoba, nešto manje od polovine anketiranih, odnosno njih oko 43 odsto navelo je da su bili diskriminisani po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, dok je 73% anketiranih LGBT osoba iskusilo homofobiju i transfobiju na radnom mjestu.
“Relevantna međunarodna istraživanja pokazuju da LGBT osobe zarađuju manje, varijajući u rasponu od 5 do 30 odsto manje u odnosu na njihove heteroseksualne kolege na sličnim ili istim radnim pozicijama. Mi smo registrovali na desetine slučajeva da LGBT osobe, posebno zaposlene u državnoj ili lokalnoj administraciji, znači u javnom sektoru, trpe nefer tretman – prilikom odlaska na službena putovanja, isplati dnevnica, upućivanju na stručne i druge obuke, imenovanju u razna, neplaćena, radna tijela, prekovremeni, uglavnom neplaćen rad, i slično”, istakao je izvršni direktor LGBT Foruma Progres iz Podgorice, Stevan Milivojević.
Sarajevski pogled
“O diskriminaciji koja se tiče zapošljavanja se jako malo govori, to je nešto što je tabu u smislu nekog straha. Ako su ljudi zaposleni i ako trpe neku diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, to kriju, ne govore zbog straha da ne izgube posao, da bi evenutalno bili autovani, da bi izbjegli bilo kakvu vrstu neprijatnosti”, kaže nam gej osoba iz Sarajeva.
Dodaje da i ako kolege i pretpostavljeni imaju pretpostavku da je neko pripadnik LGBT populacije da se diskriminacija često ne dešava direktno, nego je prikrivena i teško ju je dokazati.
“Naprimjer, tim osobama se daju neki teži zadaci, oduzima im se od plate, šikaniraju ih, doživljavju neprijatne situacije u smislu podsmijeha ili zbijanja šala na njihov račun i u njihovom prisutvu i kad nisu tu, pa se jednostavno osjeti atmosfera kad je osoba na poslu, i toga ima dosta. Isto tako ima i direktne diskriminacije”, objašnjava.
“Reći ću vam za slučaj jednog momka koji je radio kao prevodilac u prevodilačkoj agenciji i koji je dobio otkaz zbog toga što su njegovi pretpostavljeni saznali za njegovu seksualnu orijentaciju. On je gej muškarac. Do njegovih nadređenih su stigle fotografije kako on spava u krevetu sa svojim partnerom. Stanodavac ga je uslikao i poslao je to njegovom poslodavcu. I on je zbog toga dobio otkaz, to je jedan slučaj koji se relativno skoro zbio. I otvoren slučaj diskriminacije.”
Nastavlja da pomenuti nije to procesuirao. “Nije želio da to se dalje širi, i s obzirom da se radilo o zapošljavanju po ugovoru na djelu i nije stalni radni odnos, mislim da je njega ipak malo teže raskinuti, on je dobio automatski otkaz.”
Za sebe kaže da nije imao lošeg iskustva radeći u uslužnoj djelatnosti. Pet godina zaposlen je na mjestu gdje njegov poslodavac zna za njegovu seksualnu orijentaciju, i nakon što se autovao kaže da mnogo slobodnije provodi radno vrijeme.
“Osjećao sam se nakon toga slobodnije, i mogu sa kolegama da podijelim svoje doživljaje i detalje iz života. Na prethodnom poslu sam radio u jednom klubu i bio sam otvoren, i od njih sam dobio rečenicu ‘Ako si gej, nama je to potpuno uredu”, navodi nam.
Ističe da nekad iskaže svoju orijentaciju, ali ne i da se bavi aktivizmom.
“To ostavim za sebe. Pošto ima ljudi kojima je ok da je neko pripadnik ili pripadnica LGBT populacije ali jednostavno su protiv bilo kakvog zastupanja, traženja prava, promovisanja LGBT kulture i identiteta, a to je jedan drugi nivo diskriminacije, ali je jednako diskriminacija. U Sarajevu društvo nije tolerantno i nije naklonjeno prihvatanju LGBT populacije. Iako sam imao pozitivna iskutsva, sve je to do neke granice. Ne mislim da bi iko, ni trenutno od mojih nadređenih ili kolega, podržao, naprimjer, Prajd u Sarajevu. Što nema veze sa diskriminacijom na poslu, ali ima veze sa stavom i sredinom dokle ide to prihvatanje.”
“Znam za neke osobe koje su se zapošljavale u internacionalnim kompanijama gdje je taj vid zabrane diskriminacije sasvim jasan.” To su, navodi nam, drugačije pozicije – osobe koje rade ili u međunarodnim organizacijama ili internacionalnim kompanijama gdje važe neka druga pravila. “Mislim da nemaju tu vrstu straha niti organizacijska struktura dozvoljava diskriminaciju na tom nivou i ona je najstrožije sankcionisana.”
Poručuje da društvo u BiH kao postratno ima visok nivo tolerancije nad nasiljem. “Ljudi generalno često psihološko nasilje kojem su izloženi ili diskriminaciju na radnom mjestu ne tretiraju kao nasilje, jer živimo u takvoj situaciji gdje je taj prag tolerancije tokom i poslije rata pomjeren, pa se nasiljem smatra samo kad neko na nekog fizički nasrne i to prođe često sa komentarom ‘dobio je samo jedan šamar’, ‘dobro si prošao'… I upravo to jeste zadatak nevladinog sektora i organizacija koje se bave LGBT pravima – da senzibiliziraju javnost šta ustvari jeste nasilje, šta je diskriminacija i šta kad neko na radnom mjestu trpi nasilje.”
Vladana Vasić iz SOC-a kaže da je edukacija ključna u podsticanju tolerancije i inkluzije LGBT osoba u društvo.
“Neophodno je edukovati i senzibilizirati javnost o štetnosti diskriminacije uopšte, kao i o činjenici da homoseksualne, biseksualne i transrodne osobe oduvijek postoje i dio su bh. društva oduvijek, te da su to samo prirodni varijeteti čovjekove seksualne orijentacije i rodnog izražavanja kao što je to naučno dokazano i prihvaćeno. Takođe neophodno je edukovati javnost, pa i LGBT osobe, o pojmu i pojavnim oblicima diskriminacije, te o načinima zaštite od iste u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije BiH.”
Izvor: Frontal.ba
Foto: hrc.org
