Uskršnji coming out

10. 05. 2014

Bez namjere da priče izdavajamo po značaju ili po tome kako su potpisane, ovu smo ipak ostavili kao šlag na kraju. Jedina javna ličnost naše zemlje koja ne krije da je gej. Zanimljivo je da je ovaj kuhar svoj coming out imao baš uz ručak. Njegovo ime je Vjekoslav Kramer.

Smišljati priče nije lako. Pisati ih još je i teže, ali prepričati neki događaj stvarno ne bi trebalo biti teško. Naravno, ukoliko se taj događaj nije dogodio prije puno godina i ukoliko u njemu nije sudjelovalo previše likova. U svim mojim pričama postoji višak likova, a ova se i desila prije skoro pola života…

Rođen sam u Travniku, središnja Bosna, odrastao u Osijeku, Slavonija. Kraće rečeno – rođen i odrastao u balkanskim provincijama. To nije dobro za pedere, puno je lakše kad se peder rodi u Amsterdamu ili Londonu. Rođen od oca i majke koji su oboje podrijetlom iz Bosne, a ni to nije dobro za pedere, puno je lakše kad se peder rodi od oca Švicarca i majke Norvežanke, no ne biramo mi ni gdje ćemo se pojaviti na ovom svijetu, ni tko će nas roditi, niti odgojiti, modelirati i na kraju od nas pokušati napraviti ono što okolina od nas svih pokušava napraviti.

Ali to što mi jesmo, kad jednom pokušavamo ispričati svoju priču, je definitivno stvar za koju smo samo mi odgovorni i iskreno prezirem ljude koji sebe u nekim zrelim godinama pokušavaju opravdati mjestom iz kojeg dolaze, teškim djetinjstvom, strogim roditeljima. Činjenica jest da nas sve to stvori ovakvima kakvi jesmo, ali na kraju mi sami odlučimo tko smo i kakvi ćemo biti.

E, tako sam i ja odlučio da što ranije moram otići iz Osijeka poharanog ratom i svime što rat nosi, i ostaviti djetinjstvo iza sebe zamotano u što ljepši šareni papir, tako da i kad danas vadim neke uspomene iz te kutije, sve su sretne, pomalo nostalgične i uvijek se na kraju nasmijem. Možda je to obrambeni mehanizam ljudi koji su svjesni da moraju preuzeti odgovornost i da je tako jednostavnije i lakše, a ja spadam u tu skupinu. Nakon završetka srednje škole otišao sam raditi na more u Istru, u dražesni gradić Vrsar koji mi je i danas u tako dragoj uspomeni. Neki simpatični poslić preko student-servisa prije vojske. Do tada sam mislio da sam aseksualan. Ne znam zašto sam to mislio, ali sam bio u to uvjeren. Nakon posla svaki sam dan išao na kupanje, druženje s ekipom, sunčanje i zabave na plaži. Sjećam se datuma, sjećam se grada, sjećam se čak i ručnika za plažu koji sam imao, ali kako sam završio s tim Talijanom u krevetu stvarno se ne sjećam. Znam da sam samo danima nakon toga bio zbunjen, djelomično ne vjerujući što se uopće desilo, ali sam znao da se desilo. Ja stvarno nisam bio spreman za to iskustvo, nisam ga očekivao, čak nisam bio ni siguran što s tom spoznajom sada da radim. Je l’ to normalno? Jesam li ja sada peder? Što dalje? Kako dalje? Iz ove perspektive stvarno su to bile slatke muke i nasmijem se kad god se toga sjetim. Sve bi bilo lakše da sam, kako rekoh, rođen u Amsterdamu od oca Švicarca i majke Norvežanke, i da sam odgajan u nekoj šarolikoj komuni i da sam upoznao barem jednu gay osobu prije svega toga, ali nisam, pa ću vam odmah preskočiti na dio kad majci Srpkinji i ocu Bosancu pokušavate objasniti da se ne planirate ženiti i imati djecu, barem dok vaš način života ne postane legalan, i ljudima kao onim koji su kao vi ne dozvole ista prava. Prošlo je tu dosta godina, iskreno govoreći, rekao bih pet ili šest, i u tih nekoliko godina i neki određeni broj ljubavnih iskustava, ali opet ništa dovoljno bitno da bih to prezentirao roditeljima kao relevantno ili uopće njima prezentirao istinu na bilo koji način. Sestra je već znala, kao i cimer i većina ljudi s kojima sam se družio u Zagrebu, gdje sam tada već i živio. Dolazilo je u tom razdoblju do raznih promjena u viđenju svijeta, slaganju prioriteta, načinu procjene – ljudi će reći klasično odrastanje koje se dešavalo relativno daleko od roditeljskog doma, daleko od sigurnosti koju on nosi u nekoj svakodnevnoj strci oko zarađivanja novaca za život i svega što uz to ide.

U svakom slučaju, shvatio sam da sam gay, homoseksualac, odnosno, u našem narodu od srca rečeno, peder. Onda sam opet postao svjestan da ja to jesam i da se to neće promijeniti, ali da sam i dalje sve ono što sam i do tada bio: pošten, iskren, odan, napredan, radin, i da ljudi oko mene zaslužuju istinu, a ne laž. I da oni sami moraju vidjeti što će s tom istinom, a ne ja, i da je besmisleno smatrati nekoga prijateljem i biti mu prijatelj ako on nema kapaciteta za prihvatiti moju seksualnost, a i na kraju prije ili kasnije će to saznati, i jednostavno ako je nekome stalo do mene, osjetit će to sve i bit će neprirodno… Iz stotinu i jednog razloga odlučio sam izaći van iz ormara, i izašao sam, i ne bih se više u njega mogao vratiti sve i da želim, jer sam tog trena jako narastao i svi ormari ovog svijeta postali su mi premaleni. Jedino sam situaciju s mamom i tatom i dalje režirao, pa je dio moje uloge bilo progovaranje iz nekog velikog plakara na sred scene, koji je imao ugrađene točkiće, pa ga možeš još i gurati naprijed-nazad i okretati prema potrebi, i samom sebi sam u toj ulozi postajao potpuno nepoznat. Onda je Ivana na neki Uskrs odlučila uz košaricu pisanica razbiti i moj zadnji ormarić, pa je roditeljima objasnila da je taj čovjek što je sa mnom došao moj dečko, a ne cimer, kako je njima bilo rečeno, i da je situacija takva kakva jeste i nikako drugačija. To nije scena koju bi oni htjeli imati za uskršnjim ručkom ili koju bih im ja mogao odglumiti, u stvari ne može biti jednostavnije – sin vam je peder, to smo raspravili i hajmo sada vidjeti tko ima najčvršća jaja u ruci. Htjedoh reći tko ima muda za ovu predstavu. Ups, htjedoh ipak reći da nema više mladog luka. Bila je to jedna kaotična posjeta roditeljskom domu. Ivana je isparila u Minhen nakon dva dana, ja s dečkom u Zagreb, a mama i tata su to na neki svoj način pokušali racionalizirati, nasjeckati, otvoriti, zalijepiti, odiljepiti, raspraviti… Ne znam što su jadni moji mama i tata sve pokušali, ali na kraju je ispalo ovako. Kad smo se prvi put sreli mama, tata i ja, tata me pitao jesam li siguran u to da sam gay i da to nije neko prolazno stanje. Ja sam rekao da jesam. On me pitao jesam li sretan i ja sam rekao da jesam, a on je rekao da samo jednom živimo i da je jedino bitno da smo sretni u tom kratkom životu i da mu je drago da sam sretan i da život trebam živjeti, a ne skrivati se, i da je sve u redu. A ja mislio on provincijalac, i sad mi oči zasuze kad se sjetim kako je bio dobar i kako je birao riječi. Mama je sasvim druga priča. Zabrijala je da je ona kriva i pokušavala igrati na neku kartu izazivanja grižnje savjesti, ali ju, nasreću, to nije dugo držalo.

Čim je sestra objavila da je trudna, i kada je njezina želja za unučetom postala zadovoljena, smirila se, i danas kada pričamo o tome, pravda se time da nije to očekivala, da to treba reći roditeljima nekad u vrijeme večere, a ne u pola ručka, barem pričekati kavu i kolače, a ne uz pisanice i umak od hrena, i da ja pretjerujem kad kažem da mi je pravila probleme skoro tri godine svojim čudnim ponašanjem, da se ona uopće nije čudno ponašala, nego sam ja potpuno neprisebna osoba i da samo dragi Bog zna kad sam postao takav, jer me se ona još uvijek sjeća kao milog anđelčića plave kosice. Od tih događaja prošlo je desetak godina, prošlo je tu i više od desetak ljubavi, prošlo je tu i više ljudi koji me nisu mogli tolerirati, ali opet uz te koji su prošli, došlo ih je puno koji su ostali ili barem ostavili dugotrajan trag u mom životu. U nekom trenutku bio sam i prva osoba koja je u Bosni i Hercegovini javno izgovorila da je gay, u nekim trenucima sam bio bliže sreći, u nekim dalje, ali nikada nisam požalio zbog izlaska iz ormara. I eto, tako ja dođoh do kraja svoje pričice, netko će reći da možda nisam ništa pametno podijelio s vama, a neki da možda i jesam. U svakom slučaju, nadam se da će svako izvući iz pročitanog nešto njemu korisno. Za dvadesetak godina, kad narastem i osjetim se odraslim, vjerojatno ću dobiti želju za davanjem savjeta, trenutno ju stvarno nemam. Ali ako bih sada morao podijeliti s nekim neku svoju životnu filozofiju, rekao bih da nam je u životu uvijek onako kako si napravimo da nam bude, da je svako krojač svoje sudbine i da moramo preuzeti odgovornost za sve što radimo. I, naravno, postavio bih vam ono isto pitanje koje je moj tata postavio meni: “Jeste li sretni?”. Ako je odgovor pozitivan, onda i sami znate da ste na pravom putu, a ako ne znate jeste li sretni, onda učinite sve da budete. Vjerujte mi, nije to tako teško.

Tekst preuzet iz publikacije 18+. Knjiga o nešto drugačijim muškarcima.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!