Napisala sam mnogo o različitim vrstama ljubavi. Sve je to jedna ljubav naravno koja mijenja svoj izražaj, oblik i način na koji se u našim životima pojavljuje i odlazi. Nisam nikada ušla u temu koja je light motiv svih ljubavnih romana, velikih filmova, drama, suza, boli i blage patetike. Vječna ljubav između dvoje ljudi. Vjerujem u nju. U nju vjerujem kao što vjerujem da postoji još mnogo stvari koje nikada nisam vidjela ni doživjela. Moja vjera u to se nije promijenila. Ono što je mene mama učila i dan danas me presječe sa svojom ironijom i sarkazmom je tema ljubavi. Želim Vam napisati par situacija u kojima smo se toliko posvađale da je mogla policija ponovo doći…
Bila sam lijepa te večeri. Otišla na šminku, frizuru, manikuru, pedikuru i sve ostalo na turu. Mama je kuhala a ja kupila cvijeće za stol i par detalja, školjke i par svijeća. Obukla sam rozu haljinicu laganog materijala sa malenim posutim kristalima po sebi kao da je sama haljina bila cvijet u zoru prekriven snijegom i ledom…Postavljale smo stol.Hrana je mirisala, sve je izgledalo kao iz bajke, ona je bila ponosna na svoja jela dok sam hvalila svoj stol. I tako smo stale jedna pored druge. Zadovoljne urađenim. I tad reče ona meni: Evo šta ti je ljubav, sve spremiš, jebeš se tri sata oko stola, kasnije sve prljavo a i što pojedeš posrat ćeš ujutro. Sasjekla me u trenutku moje vizije i opuštenosti. Nije bilo prvi put za njene lekcije o ljubavi…
Kao mlada curica nakon čitanja Romea i Julije pitala sam je ‘Mama zašto ljubav ne traje zauvijek’ nježno me uvela u našu blistavu kuću, provela me kroz hodnike, sobe, veliku kuhinju i dnevnu sobu a onda izgovorila ‘Kćeri sad sam očistila kuću zamisli da je ona ljubav i šta će biti za koji dan sa ovom kućom’ mama opet će biti haos a ti ćeš se derati i psovati bogove. Tad se sagela i rekla još nešto-E draga tako je i sa ljubavi jedino kad bi zaključale vrata da nitko nikada ne uđe i ne izađe. Ljubav bi stajala i padala bi samo prašina po njoj a ona bi takva jedino mogla trajati vječno a to ne želimo je li tako?
U prvim raskidima dok sam bila u srednjoj školi plakala sam misleći da će mi srce ekspodirati, ležala sam natečena od suza i proklinjanja a onda je ona ušla i sjela na krevet. Neka boca je bila u njenoj ruci koju je otvorila i nasula mi punu čašu a ona je potegla direkno tri gutljaja i pustila zvuk olakšanja kao da je veliki teret pao s nje. Mama šta je ovo? Lijek kćeri popij u dva gutljaja. Popila sam a grlo me zapalilo, usta gorila a ona donjela čašu s vodom-Dala mi je konjak. Dok sam dočekala nju s vodom lagana magla i olakšanje su se širili prostorijom i u meni. Nisam više htjela vodu a ona je nije ni donjela. Sjela je i pitala kako sam? Mama slomljeno mi je srce, ona je onda otkrila deku ispod koje sam gola spavala i izgovorila-Noge ti nisu slomljene. Mama kakve veze imaju noge sa srcem-Imaju draga sa slomljenim srcem možeš hodati a sa slomljenim nogama bogami teško. Izašla je i zalupila vratima…
Mama me odgajala da budem praktična. I to je djelovalo na moj pogled prema ljubavi. Filmovi na koje se plače meni su bili više zanimljivi detalji-Kuhinja u neredu iza glumice, loše osvjetljenje, slab karakter glavnog lika, pretjerivanje u rečenicama i tako dalje…Nisam bila ni romantična, ni željna neke ‘velike, moćne, vječne ljubavi’ a pogotovo kad mi je mama u jednoj prilici rekla ‘Da išta traje vječno onda ja nikad kuhala ne bi ni prala usrane šolje iza vas. Ni govno ne može ostati u čovjeku a ne ljubav oko njega budalo!!! I tu sam poravnila. Moja priča je tu završena.
Posvećujem par rečenica o ‘Vječnoj ljubavi’ Lažu Vas. Ne postoji vječna ljubav. I to ne samo u ljubavničkom smislu već u ljudskoj prirodi. Neki će reći a mama i dijete? A ja ću reći a sirotišta puna odbačene djece, kanalizacije abortirane i podrumi zlostavljane? Ljubav? Ne bi rekla…Ono što vjerujem da vrhunac našeg života koji nam pokloni i oduzme mnogo ili malo ovisi o tome koliko želimo i ne želimo je trenutak. Trenutak naše ljubavi koja ne može trajati vječno ali taj savršeni trenutak se svima dogodi u nekoj ljubavnoj vezi. Trenutak gdje postojite samo Vas dvoje. To može trajati vječno čak i kad sve prođe i kad sve nestane imat ćete taj trenutak za sebe u vječnosti i životu koji se uvijek mijenja i ide dalje…Vi ćete držati trenutak a šta više i treba?
Piše Hainsia Olindi
